Bosanski Petrovac

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Bosanski Petrovac
Grb općine Bosanski Petrovac
BosanskiPetrovac Municipality Location.png
Entitet Federacija Bosne i Hercegovine
Županija Unsko-sanska
Sjedište Bosanski Petrovac
Načelnik Zlatko Hujić
Površina 750km km²
Stanovništvo
 - Ukupno
 - Gustoća

15.621 (1991.)
?/km²

Bosanski Petrovac (stari hrvatski naziv: Pset) je grad i općina u Bosni i Hercegovini.

Zemljopis[uredi VE | uredi]

Grad Bosanski Petrovac se nalazi na raskrsnici puteva Bihać-Jajce-Knin, u Petrovačkom polju,u zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, između planina Osječenice, Klekovače i Grmeča, na nadmorskoj visini od 500 do 600 m. Petrovačko polje čine prostorne cjeline Vrtočko-krnjeuško polje, Bjelajsko polje, Medeno polje, Petrovačko polje (gdje je smješten gradski dio općine) i Bravsko polje. Na jugoistoku je općina Petrovac (Drinić i Bukovača). To je područje poslije Daytonskog mirovnog sporazuma u administrativnom pogledu pripalo entitetu Republika Srpska, a bilo je dio prijeratne općine Bosanski Petrovac. Bosanski Petrovac u administrativnom pogledu pripada Unsko-sanskoj županiji i entitetu Federacija BIH. Gorje je bogato šumama, što predstavlja osnovu ekonomskog razvoja općine. Samu visoravan najviše karakterizira kraško tlo. Osim nekoliko neznatnih izvora po podnožju okolnih obronaka na ovoj visoravni nema niti jedne rijeke, čak niti ovećeg potoka.

Povijest[uredi VE | uredi]

Ilirsko i rimsko doba[uredi VE | uredi]

Arheološka istraživanja velikog broja u narodu poznatih gradina na području Bosanskog Petrovca su utvrdila naseljenost u ilirsko doba (pleme Deuri), a naročito u rimsko, kada je i došlo do postupne romanizacije čitavog područja. O tome govore ostaci naselja na 34 lokaliteta (po nekim autorima 42) i ima ih skoro u svakom selu. Ta su naselja imala zadatak prvenstveno osigurati tada postojeće komunikacije. Smatra se da je u tim "gradinama" moglo živjeti i čitavih 4000 ljudi. Od Dalmacije, preko Drvara i Oštrelja, vodio je put do Kolunića i Bara i tu se dijelio u tri pravca. Jedan je išao preko Laništa za dolinu Sane, drugi preko Krnjeuše i Risovca u dolinu Une gdje je vodio i treći put preko Bjelaja. [1][2]

Srednji vijek[uredi VE | uredi]

Konstantin Porfirogenet spominje ovo područje 950. godine u svom djelu "De administrando imperio" pod nazivom Pesenta. To je latinsko ime za starohrvatsku župu Pset. Iz ranosrednjovjekovnih vremena datira romanička crkva u Koluniću. Do turskih osvajanja, ovaj kraj neprekidno je bio dio hrvatskih država, Kraljevine Hrvatske i povremeno srednjovjekovne Bosne. Period srednjeg vijeka bogat je mnoštvom kako materijalnih tako i pisanih dokumenata. U jednom spisu crkvenog sabora u Splitu iz 1185. godine stoji na latinskom jeziku "Tiniensis episcopus habeat sedem suam in Tenin et habeat et has parochias: Tenin, Campun, Verchreca, Pset". Ovaj podatak govori da je parohija ili županija Pset u crkvenom pogledu pripadala Kninskoj biskupiji. Prvi poznati župan po imenu Dionizije (župan od Poljane i Pseta) se spominje 1266. Poslije se prostrana župa dijelila na dva dijela sa dva grada, Veliki i Mali Pset. Ima pretpostavka da je Mali Pset bio tamo gdje je sada grad Krupa, a da je Veliki Pset tamo gdje su sada razvaline nekog grada na Grmeču. 1278. i 1280. držali su ova prostransva sinovi kneza Babonega, kasnije prozvani Babonići, i poslije knezovi Blagajski.[3] Po prvi put su ovi krajevi ušli u sastav srednjovjekovne bosanske države u periodu 1322. - 1332. za šta je zaslužan ban Stjepan II Kotromanić. Već u pisanim dokumentima iz 1334. godine spominje se mjesto pod nazivom St. Petri de eodem, ali kao hrvatski posjed. Tada je nastupio dugogodišnji period, sve do 1520. godine, kada je ovo područje više puta mijenjalo svoje gospodare u zavisnosti od toga tko je bio na hrvatsko-ugarskom prijestolju i u kakvom je odnosu bosanski vladar prema njemu.

O životu na područje župe Pset najviše govore srednjevjekovni ostaci crkve (Panađur) i nekropole sa stećcima u selu Kolunić i mnogobrojni izvori koji ga spominju. Pretpostavlja se da je iz 14. stoljeća premda ga neki datiraju i u 12. [4]

Srednjovjekovni grad Bjelaj (stari toponim Bilaj) se nalazi na rubu Bjelajskog (Bilajskog) polja. Prvi put se u dokumentima spominje 1495. godine kada se u zbivanju u Psetu uveliko uključuju i Osmanlije. Srednjovjekovna arhitektura ovog grada je i danas dosta dobro očuvana. Najstarijem jezgru grada pripada moćna okrugla kula visoka oko 16 m i gradsko dvorište s cisternom opasano snažnim bedemom. Pored kule je i glavni ulaz u grad. Osmanlije ga osvajaju između 1530. - 1537. nakon čega ga dograđuju i proširuju. .[5]

Od srednjovjekovnih naselja treba spomenuti grad Čovku koji se spominje u 15. vijeku. Ruševine ovog grada nalaze se na prvobitnoj prethistorijskoj gradini. Historijski izvori ga spominju kao kraljevski grad u Humskoj župi. Najpoznatiji gospodari Čovke bili su plemići Orlovići, koji su ovaj grad održavali sve do njegovog pada pod osmansku vlast 1524. godine.

Osmanlijsko doba[uredi VE | uredi]

Osmanlije ovo područje osvajaju između 1520. i 1530. godine (to je vrijeme Sulejmana Veličanstvenog). Bosanski Petrovac spada među mlađa gradska naselja u Krajini. Grad u Petrovcu sagrađen je za vrijeme sultana Ahmeda III. Iza Karlovačkog mira (1699. godine) Lika i Dalmacija, koje su do tada bile u sastavu velikog Osmanskog carstva, potpadaju pod vlast Austrije, odnosno Mletačke Republike. Uspostavljena je granica na rijeci Uni koja ostaje neizmjenjena do današnjih dana. Bošnjačko muslimansko stanovništvo se povlači iz tih oblasti i naseljava područja Kulen-Vakufa, Bjelaja, Bihaća, Cazina i područje sadašnjeg Bosanskog Petrovca, koje u novim političkim i vojnim zbivanjima dobiva strategisku vašnost. Počinje obezbjeđenje i osiguranje putnih komunikacija. Izgrađen je čitav niz (us)putnih stanice. Jedna takva je izgrađena kod Petrovog vrela, da bi kasnije bio izgrađen fortifikacijski objekat tipa palanke, doseljeno (naseljavanja) civilno stanovništvo uz palanku i na kraju uobličeno u urbano naselje tipa kasaba (grad). U to je vrijeme nosio ime Novosel, zatim Petrovac da bi 1895 dobio današnje ime Bosanski Petrovac.[6]. U gradu je bila jedna tabija i jedna kula na više katova, a spadala je među najviše u području Krajine.

Petrovački grad je dočekao u dobrom stanju okupaciju Austro-Ugarske 1878. godine. Vjerovatno je porušen 1905. godine prilikom provođenja regulacionog plana, koji je izgradila austro-ugarska vlast. U to su vrijeme izgrađeni mnogobrojni putevi i pruge radi eksploatacije drvnog bogatstva Austrougari su napravili i svu prateću infrastrukturu za život gradića čak i veliko klizalište.

Dvadeseto stoljeće[uredi VE | uredi]

Petrovac je relativno mirno prošao kroz 1. svjetski rat i 1918. je ušao u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije kraljevina Jugoslavija. Srbi su privilegovani, a muslimani i malobrojni katolici petrovačkog kraja izloženi velikosrpskoj represiji. Nakon kapitulacije kraljevine Jugoslavije travnja 1941. Petrovac se, kao i čitava Bosna i Hercegovina, našao u sastavu Nezavisne države Hrvatske (NDH), u okviru župe Psat, čije je sjedište bio Bihać. Za vrijeme postojanja NDH, nosio je ime Hrvatski Petrovac. 1941. godine, teško je bilo razdvojiti partizanske od četničkih pobunjenika, jer su pobunjenici u mnogim terorističkim akcijama nad zaklanim civilima razvijali crveni stijeg boljševičke revolucije i klicali kralju Petru i generalisimusu Staljinu. Srbi s područja NDH priključili su se 1941. partizanima i četnicima iz mržnje prema hrvatskoj državi, a ne zato što je ona bila na strani sila Osovine, jer je i Kraljevina Jugoslavija pristupila prije NDH Trojnom Paktu, pa nisu poveli oružanu borbu za njezino rušenje. Braneći privilegirani položaj naroda gospodara koji su imali u Kraljevini Jugoslaviji odnosno u «Velikoj Srbiji», i zbog nestanka velikosrpske tvorevine, potaknuti propagandom mržnje prema Hrvatima, koju su širila vodstva partizana i četnika, nazivajući Hrvate kolektivno «kolaboracionistima» njemačkih fašista, srpski pobunjenici su 1941. mnogobrojna hrvatska sela i mnogobrojne gradove pretvorili u prah i pepeo, a neistomišljenike, nekoliko desetaka tisuća hrvatskih katolika i bosanskih muslimana ubili i zatrli im njihovo sjeme. Lokalni Srbi stanovništvo priklonilo se progonima malobrojnih lokalnih Hrvata i Hrvata koji su dezertirali iz vojske Kraljevine Jugoslavije. Od ustanka u Hrvatskoj izbio je u Bosanskoj krajini srpski ustanak još širih i okrutnijih razmjera gdje se borba protiv «okupatora» vodi prvenstveno protiv muslimanskog i malobrojnog katoličkog stanovništva i gdje srpske vođe ustanka pozivaju na «borbu protiv Turaka». Općenito su četnici zapalili sve željezničke stanice i popalili sve općine u kojima Srbi nisu činili većinu. Petrovački kraj je bio poznat po četničkoj aktivnosti. Puk kralja Aleksandra I. četnika Momčila Đujića bio je smješten u Petrovcu. Ljeta 1941. četnici iz petrovačkog kraja etnički su očistili ove krajeve od Hrvata, u Petrovcu, Krnjeuši i Vrtočama. 2. kolovoza 1941. hrvatski stanovnici bosanskih sela Krnjeuša i Vrtoče nisu ni u snu mislili da će tog vrućeg ljetnog dana njihova sela biti sravnata sa zemljom, zapaljena i uništena, i da će svoj život krvavo završiti. Snašao ih je zulum velikosrpske horde koja je s predumišljajem mučila i zaklala 130 zarobljenih, nedužnih i nenaoružanih hrvatskih seljaka. Neposredno nakon pokolja, prilikom očevida provedenog od tadašnjih hrvatskih vlasti, pronađeno je više tijela ubijenih seljaka koja nisu mogla biti identificirana, među njima i odsječena glava jednog djeteta. Dok su četnici i partizani u koaliciji držali Petrovac, Vrhovni štab NOVJ-a skrivao se u ovom kraju. 1. studenoga osnovana je Prva proleterska divizija NOVJ-a koja je sjedište imala u Petrovcu. 7. studenoga 1942. Tito je izvršio smotru, a 8. studenoga u Petrovcu Prva proleterska brigada NOVJ-a je od Vrhovnog zapovjednika NOV-a i POJ-a Josipa Broza Tita dobila je proletersku zastavu.

Tito vrši smotru Prve proleterske brigade 7. studenog 1942. godine u Bosanskom Petrovcu.

6. prosinca 1942. godine u Bosanskomu Petrovcu na Prvoj zemaljskoj konferenciji osnovana je Antifašističkom frontom žena Jugoslavije.[7] Za predsjednicu je izabrana Kata Pejnović. 18. prosinca u Petrovac je stigao Velimir Škorpik. Vodio je razgovor sa Vrhovnim zapovjednikom NOV i POJ Josipom Brozom Titom o stvaranju mornarice Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i mogućnosti partizanskog ratovanja na moru. Istog dana, Vrhovni štab je naredbom osnovao Sekciju za ratnu mornaricu pri Štabu četvrte operativne zone i za šefa Sekcije postavio Velimira Škorpika. Tako je Škorpik postao prvi zapovjednik partizanske ratne mornarice. Do kraja rata izmijenile su se četnička i endehazijska vlast. Četničko-partizanska koalicija držala je ovaj kraj do veljače 1943., kada su Nijemci započeli svoju operaciju Weiss 1 i potisnuli partizane prema Neretvi. Petrovac je 1942. godine postao sjedište sjedište episkopata Hrvatske pravoslavne crkve. Petrovac je poslije II svjetskog rata imao 23 narodna heroja.

Iz improviziranog letilišta u Petrovcu JNA je djelovala po Hrvatskoj. Svibnja 1991. formirana je avio-helikopterska eskadrila JNA, koja je bila nukleus zrakoplovstva "crvenih beretki" koje je djelovalo pod kontrolom Druge operativne uprave Resora državne bezbednosti MUP-a Srbije. Djelovali su sa improviziranih letilišta Medeno Polje, Petrovac, Velika Popina, Srb i Udbina. Prenijeli su tone specijalnih pošiljaka, opreme, ljudstva i tehnike radi pomaganja pobunjenih hrvatskih Srba, napada na hrvatske jedinice i poslije radi ratnih operacija protiv Hrvata i Muslimana kad su srpske snage počele s osvajačkim pohodom po BiH.[8] U doba srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, Bosanski Petrovac je bio pod kontrolom snaga bosanskih Srba koji su u od ožujka do rujna 1992. ubili 72 petrovačka Muslimana među njima i dvogodišnju djevojčicu i 15-godišnjeg dječaka a sve Bošnjake su bili poveli na strijeljanje 13. rujna 1992, ali neki savjesni Srbi iz Bos Petrovca su pozvali Odred JNA iz Drvara i oni su spriječili veći masakr. Svi Muslimani su protjerani ka Travniku a neki u logore (Kamenica Drvar). Partizanski spomenik "Palim borcima" srušen je. Nakon vojne akcije u ljeto 1995, grad su oslobodile jedinice 5. korpusa Armije BiH 13. rujna 1995., sutradan Ključ i dospijeva nadomak S. Mostu. Daytonskim mirovnim sporazumom veliki dio Bosanskog Petrovca je pripao Federaciji BiH dok je manji dio (Bukovača i Drinić) pripao Republici Srpskoj i taj dio je formirao općinu Petrovac. Od 1996. g do danas svi izbjegli (Srbi i Bošnjaci) koji su to htjeli su se vratili i grade suživot. Milorad Dodik pokrenuo je inicijativu za autonomijom srpskih općina u Federaciji Bosne i Hercegovine (Drvar, Glamoč, Bosansko Grahovo, Bosanski Petrovac).

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Dodatak:Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini 1991.: Bosanski Petrovac

Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Bosanski Petrovac imala je 15.621 stanovnika, raspoređenih u 35 naselja.

Stanovništvo općine Bosanski Petrovac
godina popisa 1991. 1981. 1971.
Srbi 11.694 (74,86%) 11.129 (67,96%) 14.941 (80,34%)
Muslimani 3.288 (21,04%) 2.893 (17,66%) 3.315 (17,82%)
Hrvati 48 (0,30%) 49 (0,29%) 76 (0,40%)
Jugoslaveni 366 (2,34%) 2.071 (12,64%) 154 (0,82%)
ostali i nepoznato 225 (1,44%) 232 (1,41%) 111 (0,59%)
ukupno 15.621 16.374 18.597

Bosanski Petrovac (naseljeno mjesto), nacionalni sastav[uredi VE | uredi]

Bosanski Petrovac
godina popisa 1991. 1981. 1971.
Muslimani 2.678 (49,76%) 2.248 (49,43%) 2.551 (63,52%)
Srbi 2.345 (43,57%) 1.428 (31,40%) 1.257 (31,29%)
Hrvati 28 (0,52%) 36 (0,79%) 39 (0,97%)
Jugoslaveni 253 (4,70%) 794 (17,46%) 124 (3,08%)
ostali i nepoznato 77 (1,43%) 41 (0,90%) 45 (1,12%)
ukupno 5.381 4.547 4.016

Naseljena mjesta[uredi VE | uredi]

Bara, Bjelaj, Bjelajski Vaganac, Bosanski Petrovac, Bravski Vaganac, Brestovac, Bukovača, Bunara, Busije, Cimeše, Dobro Selo, Drinić, Janjila, Jasenovac, Kapljuh, Klenovac, Kolunić, Krnja Jela, Krnjeuša, Lastve, Medeno Polje, Oraško Brdo, Oštrelj, Podsrnetica, Prkosi, Rašinovac, Revenik, Risovac, Skakavac, Smoljana, Suvaja, Vedro Polje, Vođenica, Vranovina i Vrtoče.

Poslije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, najveći dio općine Bosanski Petrovac ušao je u sastav Federacije BiH. U sastav Republike Srpske ušli su dijelovi naseljenih mjesta: Bunara, Drinić i Podsrnetica, od kojeg je područja formirana općina Petrovac.

Uprava[uredi VE | uredi]

Spomenici i znamenitosti[uredi VE | uredi]

Gospodarstvo[uredi VE | uredi]

Poznate osobe[uredi VE | uredi]

Obrazovanje[uredi VE | uredi]

  • OŠ Ahmet Hromadžić

Kultura[uredi VE | uredi]

Sport[uredi VE | uredi]

Izvor[uredi VE | uredi]

  • Knjiga: "Nacionalni sastav stanovništva - Rezultati za Republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991.", statistički bilten br. 234, Izdanje Državnog zavoda za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo.

Vidi još[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]


Flag of Bosnia and Herzegovina.svg Nedovršeni članak Bosanski Petrovac koji govori o bosanskohercegovačkoj općini: Bosanski Petrovac treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.


  1. Bosna i Hercegovina u antičko doba. -Ivo Bojanovski, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 1988
  2. Starine iz okoline Bosanskog Petrovca. -Vejsil Ćurčić, Glasnik Zemaljksog muzeja u Sarajevu, godina 190
  3. Županija Pset (Pesenta) i pleme Kolunić -Klaić, 1928, 1-12
  4. ODLUKA - Arheološko područje sa ostacima srednjovjekovne crkve i nekropolom sa stećcima na lokalitetu Crkvina u Koluniću, općina Bosanski Petrovac , proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine - "Službeni glasnik BiH", broj 12/09.
  5. ODLUKA: Istorijska cjelina – Stari grad Bjelaj (Bilaj) u Bjelaju, opština Bosanski Petrovac, proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine - "Službeni glasnik BiH", broj 32/09.
  6. URBANE INTERVENCIJE OSMANSKE VLASTI NA PODRUČJU ZAPADNE BOSNE I PITANJE OSNIVANJA NASELJA BOSANSKI PETROVAC -Mirza Hasan Ćeman,(Anali Gazi Husrev-begove biblioteke), issue: 32 / 2011, strane: 163-215
  7. Žena u borbi : glasilo Antifašističke fronte žena Hrvatske
  8. igor salinger, aleksandar radić. Tajna avijacija državne bezbednosti. Feljton - Jedinica za specijalne operacije (3)., Vreme br 640 10. travnja 2003.