Wikipedija:Izabrani članci/2013.

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Izabrani članci/1, 2013.

Hooverova brana na rijeci Colorado u SADu, visoka 221m

Brana je hidrotehnička građevina koja pregrađuje vodotok ili drugu vodenu masu radi zadržavanja razine vode na željenoj visini. Služi za različite namjene, kao što su stvaranje akumulacija (kontrolirano ispuštanje vode) ili retencija (privremeno zadržavanje vode), zahvat vode (za vodoopskrbu ili navodnjavanje), kanaliziranje vodotokova i u druge svrhe. Procjenjuje se da danas ima oko 800.000 brana širom svijeta, od toga 40.000 preko 15 m visine.

Prve brane pojavljuju se u Mezopotamiji i Srednjem istoku, gdje su se gradile za kontrolu vodenog toka rijeka Tigris i Eufrat koje su znale biti vrlo nepredvidive. Prva poznata brana bila je Brana Jawa, u Jordanu, oko 100 km sjeveroistočno od glavnog grada Ammana. Ova gravitacijska nasuta brana bila je visoka 4,5 m, široka oko 1 m i duga oko 50 m. Datira oko 3000. godine pr. Kr. U drevnom Egiptu bila je sagrađena Brana Sadd-el-Kafara, 25 km južno od Kaira. Bila je 102 m duga i 87 m široka, a sagrađena je oko 2800. ili 2600. godine pr. Kr. Stari Rimljani bili su poznati po tome što su mogli organizirati velika gradilišta, tako da su izgradili veliki broj brana. Stvarali su umjetna jezera za opskrbu vodom u sušnom razdoblju, a upotrebljavali su mort i rimski beton, tako da su mogli sagraditi i veće objekte. Njihova najviša brana je bila Brana Subiaco, u blizini Rima, koja je bila visoka 50 m. Poznat je i Valerijanov most ili Band-e Kaisar u Iranu, koji je bio dio brane.

Brana Kallanai je masivna brana od neobrađenog kamena, duga preko 300 m, 4,5 m visoka i široka 20 m, na rijeci Kaveri, u indijskoj državi Tamil Nadu, koja je najveća stara brana koja je i danas u upotrebi, a sagrađena je u 1. stoljeću. Namjena je preusmjeriti rijeku za navodnjavanje. Du Jiang Yan je najstariji sustav za navodnjavanje, koji u sebi ima branu, a završen je 251. godine. Nalazi se u provinciji Anhui (Kina) i sadrži ogromno umjetno jezero za navodnjavanje, koje ima opseg oko 100 km, a koristi se i danas. ...


{{Izabrani članci/1, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/2, 2013.

Vitez tame: Povratak (eng. The Dark Knight Rises) američki je film iz 2012. godine kojeg je režirao Christopher Nolan. Nolan je zajedno sa svojim bratom Jonathanom napisao i scenarij, a priču za film napisao je s Davidom S. Goyerom. Temeljen na liku iz DC Comicsa, film Vitez tame: Povratak treći je i završni nastavak Nolanove trilogije o Batmanu koji se direktno nastavlja na svoje prethodnike Batman: Početak i Vitez tame. Glumci Christian Bale, Michael Caine, Gary Oldman, Morgan Freeman i Cillian Murphy repriziraju svoje uloge iz prethodna dva filmska nastavka. Treći dio donosi nove likove poput Seline Kyle (Anne Hathaway) kao provalnice (žena-mačka) čiji će dolazak u Gotham City pokrenuti niz događaja koji će natjerati Batmana da se ponovno pojavi nakon čega će se susresti s Baneom (Tom Hardy), opasnim teroristom koji namjerava uništiti Gotham City. Iako u početku nije želio snimiti treći film, redatelj Nolan je pristao nakon što je sa svojim bratom Jonathanom i Davidom S. Goyerom napisao priču za koju je smatrao da na zadovoljavajući način okončava trilogiju. Nolan je inspiraciju za film dobio iz stripova Knightfall (1993.) u kojem se prvi put pojavljuje Bane; zatim iz serije The Dark Knight Returns (1986.) te No Man's Land (1999.). Film je sniman na raznim lokacijama, uključujući i lokacije u Jodhpuru, Londonu, Nottinghamu, Glasgowu, Los Angelesu, New Yorku, New Jerseyju i Pittsburghu. Nolan je tijekom snimanja većinom koristio IMAX kamere kako bi optimizirao kvalitetu slike. Kao što je to bio slučaj i s filmom Vitez tame, marketinške kampanje započele su još u ranoj fazi produkcije kako bi se film što bolje promovirao. Film Vitez tame: Povratak svoju je premijeru imao u New Yorku 16. srpnja 2012. godine. Tri dana kasnije, 19. srpnja, film je u kino distribuciju pušten u Australiji i Novom Zelandu, a dan kasnije u Sjevernoj Americi i Ujedinjenom Kraljevstvu uz većinom pozitivne filmske kritike. U Hrvatskoj je film krenuo s pretpremijernim projekcijama u zagrebačkom IMAX kinu od 21. srpnja, a službena kino distribucija u cijeloj zemlji krenula je 26. srpnja.


{{Izabrani članci/2, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/3, 2013.

Alfa raspad

Alfa raspad je pretvaranje jedne atomske jezgre u drugu uz emitiranje alfa-čestica. Jezgra se transformira (ili "raspada") na manju jezgru masenog broja manjeg za 4 i atomskog broja manjeg za 2 i na alfa-česticu. Do raspada dolazi zbog nestabilnosti atomske jezgre odnosno neuravnoteženoga broja protona i neutrona u njoj. Neke su atomske jezgre prirodno nestabilne i raspadaju se u dužem ili kraćem vremenskom intervalu (vrijeme poluraspada), a neke stabilne atomske jezgre mogu postati nestabilne nakon što na njih djeluju čestice velike energije. Alfa raspad događa se najčešće kod masivnih jezgri koje imaju prevelik omjer protona u odnosu na neutrone. Alfa čestica s dva protona i dva neutrona je vrlo stabilna konfiguracija nukleona. Mnoge se jezgre masivnije od olova (> 106 u ili više od 106 atomskih jedinica mase) raspadaju ovim raspadom. Najmanja atomska jezgra koja može zračiti alfa-čestice je telurij (Z = 52), koji ima atomsku masu od 106 do 110. Kod alfa raspada atomska masa i redni brojevi jezgre se mijenjaju, što znači da atomska jezgra koja se raspada i jezgra nastala tim raspadom pripadaju različitim kemijskim elementima, te stoga, imaju različita kemijska svojstva.

Atomi koji emitiraju alfa-čestice uglavnom su vrlo veliki atomi, tj. imaju visoke atomske brojeve. Mnogo je prirodnih i umjetnih radioaktivnih elemenata koji emitiraju alfa-čestice. Prirodni izvori alfa-čestica imaju atomski broj najmanje 82, uz neke iznimke. Najvažniji alfa emiteri su: americij-241 (Z = 95), plutonij-236 (Z = 94), uranij-238 (Z = 92), torij-232 (Z = 90), radij-226 (Z = 88), radon-222 (Z = 86). Alfa emiteri su prisutni u različitim količinama u gotovo svim stijenama, tlu i vodi. Nakon emisije, alfa čestice se zbog velike mase i električnog naboja gibaju relativno sporo (otprilike 1/20 brzine svjetlosti) i u zraku potroše svu energiju nakon nekoliko centimetara i tada vežu slobodne elektrone i postaju helij. ...


{{Izabrani članci/3, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/4, 2013.

Robert Goddard

Robert Hutchins Goddard (Worcester, Massachusetts, 5. listopada 1882. – Baltimore, Maryland, 10. kolovoza 1945.) je bio američki profesor, fizičar, matematičar i izumitelj, najpoznatiji po tome što je prvi napravio i testirao raketu na tekuće gorivo 1926. godine. Između 1926. i 1941. Goddard je sa svojim timom lansirao 34 rakete, a postigao je najveću visinu od 2,6 kilometara i brzinu od 885 km/h. Smatra se ocem moderne raketne tehnike. Američka je Vlada Goddardu odala priznanje tek nakon njegove smrti i objave zbirke njegovih radova 1948., pa je između ostalog, 1959. godine NASA po njemu nazvala svoj Goddard Space Centre u Greenbeltu u Marylandu. Njemu u čast krater na Mjesecu nazvan je njegovim imenom.

Tijekom poslijediplomskog studija, 1909., Goddard je počeo praviti detaljne izračune vezane uz raketne motore na tekuće i kruto gorivo, te (neovisno o Ciolkovskom) teoretizirao da bi kombinacija tekućeg vodika i tekućeg kisika bila (sa stajališta učinkovitosti) idealno pogonsko gorivo. Svi aparati, koji su u to vrijeme nazivani raketom, imali su pogon na kruto gorivo. 1912. godine, kada je na sveučilištu Princeton počeo predavati eksperimentalnu fiziku, počeo se baviti usavršavanjem raketa. Istraživao je i matematički dokazao praktičnost primjene korištenja raketnog pogona za dosezanje velikih visina. Oko 1914. počeo je u blizini Worcestera lansirati svoje prve testne rakete na kruto gorivo i iste je godine zaštitio svoja dva patenta, za raketu na tekuće gorivo i dvostupanjske i trostupanjske rakete na kruto gorivo. ...


{{Izabrani članci/4, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/5, 2013.

Cezarova šifra

U kriptografiji, Cezarova šifra jedan je od najjednostavnijih i najrasprostranjenijih načina šifriranja. To je tip šifre zamjene (supstitucije), u kome se svako slovo otvorenog teksta zamjenjuje odgovarajućim slovom abecede, pomaknutim za određeni broj mjesta. Na primjer, s pomakom 3, A se zamjenjuje slovom D, B slovom E itd. Ova metoda je dobila ime po Juliju Cezaru, koji ju je koristio za razmjenu poruka sa svojim generalima. Cezarova šifra je prva zabilježena upotreba ove sheme, ali je poznato da su druge šifre zamjene korištene ranije. Njegov rođak August također je koristio šifriranje, ali s desnim pomakom od jedan i nije vršio rotiranje na početak alfabeta.

U 19. stoljeću privatni oglasi u novinama služili su za razmjenu šifriranih poruka korištenjem jednostavnih shema šifriranja; David Kahn u Timesu (1967.) opisuje slučajeve tajne komunikacije ljubavnika šifrirane Cezarovom šifrom. Cezarova šifra danas se često koristi kao korak u izradi složenijih načina šifriranja, kao što je Vigenèreova šifra, a ima i suvremenu upotrebu u sustavu "ROT13", ali ne kao metoda šifriranja, nego da bi se neki tekst učinio neprepoznatljivim, kao na primjer na nekim internetskim forumima za skrivanje spojlera. Kao i sve ostale šifre jednostavne abecedne zamjene, Cezarova šifra lako se razbija i u praksi ne pruža nikakvu sigurnost u komunikaciji. ...


{{Izabrani članci/5, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/6, 2013.

Zemljovid Ilirskih pokrajina iz 1809.

Francuska vlast u Hrvatskoj započela je 1806. godine, a potrajala je do Napoleonova sloma u Rusiji 1813. kada ona nepovratno prestaje. Nakon pobjede nad združenom austro-ruskom vojskom u bitci kod Austerlitza, Napoleon je mirom u Požunu 26. prosinca 1805. dobio Venciju, Istru, Dalmaciju i Mletačku Albaniju. 1806. godine Francuska je, na temelju tog mira, okupirala do tada austrijsko područje Dalmacije do Neretve. Francuska vojska istovremeno okupira i do tada samostalni Dubrovnik. Francuskom širenju na području južne Dalmacije opire se Rusija koja zauzima Korčulu i Boku. Posebno se teške borbe vode između Francuza i udruženih Rusa i Crnogoraca oko Dubrovnika. Godine 1807. po odredbama mira u Tilzitu Rusi će napustiti zauzeta područja i prepustiti ih Francuzima. Napoleon 1808. formalno ukida Dubrovačku Republiku. Nakon mira u Schönbrunu 14. listopada 1809. Francuzi su od zapadnog dijela Koruške, Kranjske, Hrvatske i Vojne krajine jugozapadno od Save, te kraja oko Gorice, Trsta, Istre i Dalmacije, utemeljili Ilirske pokrajine, izravno podređene Francuskoj.

Dekretom od 25. prosinca 1809. Napoleon je za guvernera postavio Augustea Marmonta. Marmontu je predao neograničenu vlast u Ilirskim pokrajina dopustivši mu da može u svim granama uprave raditi po svom uvjerenju, samo se u financijskim i vojnim poslovima morao dogovarati s resornim ministrima. Napoleonov privremeni dekret bio je nepotpun pa je trebalo neprestano izdavati nove uredbe tako da je došlo do pravnog partikularizma zbog različitoga povijesnog i gospodarskog razvoja. Tako je Ilirija imala pet sustava uprave s različitom feudalnom podlogom. Upravna struktura bila je neujednačena. Ilirija je pripojena Francuskoj dekretom, a ne ustavom, malo je francuskih zakona uvedeno u Iliriju, agrarna reforma nije provedena. Žitelji Ilirije imali su vlastito državljanstvo i isprave koje nisu bile francuske, vlast je nadzirala promet putnika i roba. ...


{{Izabrani članci/6, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/7, 2013.

Virusi uzročnici gastroenteritisa: A = rotavirus, B = adenovirus, C = Norovirus i D = Astrovirus

Gastroenteritis (grč. γαστήρ, gaster - želudac, trbuh + έντερο, entero - tanko crijevo, utroba + ῖτις, itis - upala) je patološko stanje koje karakterizira upala probavnog sustava koja obuhvaća i želudac i tanko crijevo, što za posljedicu ima kombinaciju proljeva, povraćanja, te bolove i grčeve u trbuhu. Gastroenteritis se također naziva "crijevna viroza", "pokvareni želudac" i "želučani virus". Iako nije vezan uz gripu, također ga se naziva "želučana gripa" i "crijevna gripa".

Glavni uzročnik gastroenteritisa kod djece u svijetu je rotavirus. Kod odraslih su češći norovirus i Campylobacter. Rjeđi uzroci gastroenteritisa su druge vrste bakterija (ili njihovi toksini) te neki paraziti. Do prijenosa može doći zbog konzumiranja nepravilno pripremljene hrane, zagađene vode ili putem bliskog kontakta sa zaraženim osobama. Osnovna terapija kod gastroenteritisa je pravilan unos tekućina (hidratacija). U blagim ili umjerenim slučajevima, to se obično postiže oralnom rehidracijskom otopinom, dok je kod težih slučajeva potreban unos intravenoznim putem. Gastroenteritis najviše pogađa djecu i stanovništvo zemalja u razvoju. ...


{{Izabrani članci/7, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/8, 2013.

Topografska karta Irana

Zemljopis Irana u orografskom smislu karakteriziraju visoki planinski lanci koji zauzimaju zapad i sjever zemlje, prostrana unutrašnja visoravan, te relativno uska ravničarska područja uz obale. Država se prostire na 1,648.195 km² Azije što je čini 18. najvećom u svijetu odnosno približno 30 puta većom od Hrvatske, a prema posljednjem popisu iz 2006. godine u njoj je živjelo 70,495.782 stanovnika. Na sjeveru omeđena Armenijom, Azerbajdžanom i Turkmenistanom odnosno Kaspijskim jezerom, na istoku Afganistanom i Pakistanom, na zapadu Irakom i Turskom, te na jugu Omanskim i Perzijskim zaljevom.

Iranom dominira gorje Zagros, serija usporednih planina od 1500 do 4000 m visine ispresjecanih ravnicama koje dijele zemlju od sjeverozapada prema jugoistoku. Na sjeveru se proteže i gorje Alborz s vulkanom Damavand (5671 m) koji je najviši vrh ne samo u Iranu već i čitavoj Euroaziji zapadno od Hindukuša. Središnji dio zemlje zauzima prostrana visoravan prosječne nadmorske visine od 900 do 1200 m na kojoj su smještene i dvije nenaseljene pustinje (Dašt-e Lut i Dašt-e Kavir). Zbog smještaja u sjevernom umjerenom pojasu i vrlo raštrkanog reljefa, Iranom prevladavaju različite vrste klima među kojima su najdominantnije sredozemna na naseljenim područjima odnosno suha stepska na istoku zemlje. Kontrasti su posebno primjetni kod vegetacije koja se može kretati od beživotnih pješčanih pustinja na jugoistoku do prašuma i džungli na sjeveru zemlje. ...


{{Izabrani članci/8, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/9, 2013.

Masakr ljudi koji su se protivili ropstvu u Marais des Cygnes u Kansasu, 19. svibnja 1858.

Američki građanski rat (1861. - 1865.) u Sjedinjenim Američkim Državama, često zvan i samo Građanski rat, a ponekad i Rat između država, bio je građanski rat koji se vodio zbog secesije Konfederativnih država. Jedanaest južnjačkih robovlasničkih država proglasilo je svoje odcjepljenje od SAD-a i formiralo Konfederativne Države Amerike (Konfederaciju); ostalih dvadeset i pet država podupirale su saveznu vladu (Uniju). Nakon četiri godine ratovanja koje se odvijalo većinom u južnjačkim državama, Konfederacija se predala, a ropstvo je u cijelosti ukinuto. Problemi koji su doveli do rata dijelom su riješeni erom rekonstrukcije koja je uslijedila, premda su mnogi ostali neriješeni.

Tijekom predsjedničkih izbora 1860. godine, Republikanska stranka na čelu s Abrahamom Lincolnom vodila je kampanju protiv širenja ropstva van država u kojima je ono već postojalo. Republikanci su strogo podupirali nacionalizam pa su prijetnje odcjepljenja proglasili izdajom. Nakon njihove pobjede na izborima, ali prije nego je nova administracija preuzela vlast 4. ožujka 1861. godine, sedam robovlasničkih država proglasilo je svoje odcjepljenje te oformilo Konfederativne Države Amerike. Obje administracije - ona na odlasku predsjednika Jamesa Buchanana te nova na dolasku predsjednika Lincolna - odbile su legalizirati secesiju, smatrajući odcjepljenje pobunom. U to vrijeme ostalih osam robovlasničkih država odbilo je poziv na secesiju. Niti jedna međunarodna vlast nije priznala Konfederaciju. Neprijateljstvo je službeno započelo 12. travnja 1861. godine kada su trupe Konfederacije zapucale na američku vojnu ustanovu Fort Sumter u Južnoj Karolini. ...


{{Izabrani članci/9, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/10, 2013.

Tabula Rogeriana, karta koju je 1154. godine Muhamed al-Idrisi izradio za Ruđera II. od Sicilije.

Islamska geografija obuhvaća razvitak geografije, kartografije i geoznanosti u različitim islamskim zemljama. Tijekom srednjeg vijeka islamsku geografiju vodili su brojni čimbenici: Islamsko zlatno doba, usporedni razvitak islamske astronomije, prevođenje antičkih tekstova (posebice helenističkih) na arapski jezik, povećan broj putovanja zbog trgovine i hadža (islamskog hodočašća), te velika geografska otkrića i poljodjelska revolucija. Tijekom muslimanskih osvajanja u sedmom i ranom osmom stoljeću, arapske vojske uspostavile su islamsko Arapsko Carstvo koje se protezalo od središnje Azije do Iberskog poluotoka. Osim Nila, Tigrisa i Eufrata, plovne su rijeke u islamskim regijama bile neuobičajene, pa je promet morem bio vrlo važan. Navigacijske znanosti jako su se razvijale, a magnetski kompas i rudimentarni instrument kamal često su se koristili za nebesku navigaciju te mjerenje zemljopisne širine i visine zvijezda. Kada su ih kombinirali s detaljnim zemljovidima tog razdoblja, mornari su mogli ploviti oceanima umjesto plovidbe duž obale.

Nakon svojih početaka u 8. stoljeću islamska je geografija dospjela pod zaštitu abasidskih kalifa iz Bagdada. Razni islamski učenjaci pridonijeli su njezinom razvitku, a među najistaknutijima bili su Perzijanci al-Hvarizmi, Abū Zajed al-Balhi (osnivač Balhijeve škole), Biruni i Avicena. Islamska geografija dosegnula je vrhunac za vrijeme Muhameda al-Idrisija u 12. stoljeću. Kasniji razvoj zbivao se pod Turcima i Perzijancima, posebice tijekom Otomanskog i Safavidskog Carstva, a najpoznatiji znanstvenici bili su Mahmud al-Kašgari i Piri Reis. ...


{{Izabrani članci/10, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/11, 2013.

Brgujski zvončari

Zvončari su najpoznatiji ophodnici stočarske pokladne magije u Hrvatskoj, a najbogatije zvončarskim skupinama je područje Kastavštine. Uz Halubajske zvončare (Marčelji i Viškovo), djeluje još nekoliko skupina iz Brega, Brguda, Mučića, Muna, Rukavca, Zameta, Zvoneća i Žejana. Zapadni zvončari imaju više manjih zvona oko pojasa, lice im je otkriveno i na glavi nose klobuk sa zelenilom i papirnatim raznobojnim cvijećem (krabujosnica), dok istočni zvončari nose velike (teriomorfne) maske i jedno veliko zvono. U Kastavštini pust prestaje na Pepelnicu, spaljivanjem pusta (pokladne lutke), nakon čega slijedi pusna večera za zvončare i njihove žene.

Negdje do Prvoga svjetskog rata zvončari čitave Kastavštine – Halubja i Rukavštine – manje su se međusobno razlikovali nego što je to danas slučaj. I zvončari iz zapadne Kastavštine nosili su maske, no one su samo pokrivale lice. Nakon što je zapadna Kastavština Rapalskim ugovorom 1920. godine potpala pod vlast Kraljevine Italije, došlo je do zabrane nošenja maski; pa je zvončarima u tom dijelu Kastavštine preostala krabujosnica ili klobuk, šešir sa zelenilom i cvijećem od papira. Uz zvončare iz Rukavca, takav tip oglavlja imaju i zvončari iz sela Zvoneće, Bregi, Mučići, Brguda, Vlahovog Brega i Korensko.


{{Izabrani članci/11, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/12, 2013.

Tračerica (eng. Gossip Girl) je američka tinejdžerska dramska televizijska serija temeljena na seriji istoimenih knjiga autorice Cecily von Ziegesar. Seriju su kreirali Josh Schwartz i Stephanie Savage, a svoju je premijeru imala na televizijskoj mreži CW 19. rujna 2007. godine. Glumica Kristen Bell posuđuje svoj glas liku "Tračerice" koju u seriji nikad ne vidimo, već isključivo kroz naraciju slušamo njezine tračeve koje piše na svom blogu (Gossip Girl), a radnja je uglavnom fokusirana na živote privilegiranih tinejdžera s Manhattana (Upper East Side) u New Yorku. Serija Tračerica dobila je mnogobrojne nominacije za televizijske nagrade od kojih je osvojila čak 18 Teen Choice Awards. Televizijska kuća CW službeno je obnovila seriju za šestu i posljednju sezonu 11. svibnja 2012. godine. Finalna sezona sastojala se od 10 epizoda, a svoju je premijeru imala 8. listopada 2012. godine. Tračerica je s originalnim emitiranjem završila 17. prosinca 2012. godine. Serija započinje povratkom Serene van der Woodsen (Blake Lively) na Upper East Side s njezinog misterioznog boravišta u internatu u Cornwallu (država Connecticut). Blair Waldorf (Leighton Meester), za koju kreatori tvrde da je kraljica njihove šahovske igre (serije), Serenina je dugogodišnja prijateljica i povremena rivalka te predvodnica društvene scene u srednjoj školi Constance Billard. Priča serije također prati Chucka Bassa (Ed Westwick), "zločestog dečka" Upper East Sidea; "Zlatnog dečka" Natea Archibalda (Chace Crawford), Chuckovog najboljeg prijatelja i bivšeg Blairinog dečka; te druge likove turbulentne scene Manhattana: Dana Humphreyja (Penn Badgley), Nateovog najboljeg prijatelja i bivšeg/sadašnjeg dečka Serene; Vanessu Abrams (Jessica Szohr), Danovu najbolju prijateljicu; i Danovu sestru Jenny Humphrey (Taylor Momsen). ...


{{Izabrani članci/12, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/13, 2013.

Veliko uskršnje jaje postavljeno na Trgu sv. Marka u Zagrebu 2009. godine

Hrvatski uskrsni običaji dio su hrvatske tradicije. Uz slavlje Uskrsa razvili su se brojni običaji poput vazmenog bdijenja, uskrsnih krijesova, bojanja pisanica, odlaska na uskrsnu misu i pjevanja uskrsnih pjesama. Prije Uskrsa, vrijeme je korizme, u kojem se kršćani pripremaju za slavljenje Uskrsa molitvom, postom, slušanjem i čitanjem Božje riječi te dobrim djelima. Korizma počinje Pepelnicom, a završava pred Misu večere Gospodnje na Veliki četvrtak kojom počinje Vazmeno trodnevlje. Cvjetnica ili Nedjelja Muke Gospodnje slavi se u nedjelju prije Uskrsa. Ona je uvod u Veliki tjedan. Na Cvjetnu nedjelju i danas se na misu nosi stručak grančica na blagoslov. Obično su to grančice masline, a uz njih i grančice drijena, lijeske, bršljana i sl.

Veliki četvrtak kršćanski je spomendan Isusove posljednje večeri. Na Veliki četvrtak ujutro slavi se Misa posvete ulja (Missa chrismatis) na kojoj se posvećuje krizma (ulje za svetu potvrdu), te blagoslivlja ulje za bolesničko pomazanje i katekumene. Veliki petak je kršćanski spomendan Isusove muke i smrti. Na Veliki petak, ne slavi se euharistijsko slavlje. Oltar je bez križa, svijećnjaka, cvijeća i oltarnika, da se simbolizira Isusova muka i smrt, a vjernici se u crkvi okupljaju razmišljajući o Isusovoj muci. Velika Subota dan je tišine i molitve. Radili su se samo kućni poslovi, nije se išlo na polje. Domaćice bi pekle sirnice, a djeca bojala pisanice. Posjećuje se posebno uređeni Božji grob u crkvi. Ne slavi se euharistijsko slavlje. U subotu navečer, slavi se vazmeno bdijenje, koje pripada u obrede Uskrsa. Uskrs je najveći kršćanski blagdan, slavi se središnji događaj kršćanstva: Kristovo uskrsnuće. Skrušene molitve, procesije, obredne vatre, blagdanski spravljena jela i kolači i njihov blagoslov u uskrsnoj košari, bojenje uskrsnih jaja, uskrsno čestitanje i darivanje te pjesme u slavu Uskrsa tek su dio pučkih uskrsnih običaja. ...


{{Izabrani članci/13, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/14, 2013.

Penroseovo popločenje

Penroseovo popločenje je aperiodičko popločenje ravnine pločicama koje je proučavao Roger Penrose 1973. S obzirom na to da je aperiodičko, svako je popločenje ravnine ovakvim pločicama neperiodičko. Neperiodičke pločice nemaju translacijsku simetriju, tj. ne postoji dio takva popločenja koji se može pravilno opetovati u svrhu popločenja ravnine. Iako je svako popločenje Penroseovim pločicama neperiodičko, postoje dva popločenja koja posjeduju i zrcalnu simetriju i peterostruku rotacijsku simetriju. Penroseovo popločenje također je dvodimenzionalni kvazikristal, u smislu da stvara oštro obrubljene difraktograme. Postoje dvije popularne inačice Penroseova popločenja koje rabe različite skupove pločica. Robert Ammann neovisno je proučavao popločenje u približno isto vrijeme kad i Penrose.

Godine 1982. Dan Shechtman obznanio je da je uzorak slitine aluminijevog mangana stvorio oštri difraktogram s peterostrukom simetrijom. U isto se vrijeme pretpostavljalo da je takva simetrija nekompatibilna sa sposobnošću difrakcije, s obzirom na to da je peterostruka difrakcija moguća samo u neperiodičkoj strukturi. Potpuno trodimenzionalno slaganje, koje ispoljava ikosaedralnu simetriju, identificirao je Robert Ammann. Atomi su u ravninama koje odgovaraju neobičnoj simetriji poslagani u uzorku Penroseova popločenja. Nicolaas Govert de Bruijn pokazao je da je moguće dobiti Penroseovo popločenje projekcijom iz peterodimenzionalne kubične rešetke. Penroseovo je popločenje s vremenom postalo najizučavaniji i najpopularniji kvazikristal. Zanimanje je fizičara vodilo k drugom pristupu koje je povezalo Penroseovo popločenje s ekstremalnim problemima pri čemu se dokazalo da ono predstavlja model za stanje minimalne energije u nekim sustavima. ...


{{Izabrani članci/14, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/15, 2013.

Norveška zastava

Norveška (službeni naziv: Kraljevina Norveška) je država Nordijske regije Sjeverne Europe koja obuhvaća zapadni dio Skandinavskog poluotoka, kao i otok Jan Mayen te arktički arhipelag Svalbard. Ovu zemlju površine 385 252 kvadratna kilometra nastanjuje oko 4,9 milijuna stanovnika. Norveška je jedna od najrjeđe naseljenih država Europe. Najveći dio zemlje graniči sa Švedskom na istoku, dok najsjeverna regija graniči s Finskom na jugu i Rusijom na istoku. Krajnji jug od Danske razdvaja tjesnac Skagerrak. Glavni grad Norveške je Oslo. Razvedena norveška obala uz Atlanski ocean i Barentsovo more dom je znamenitih fjordova.

Po završetku Drugog svjetskog rata, Norveška doživljava nagli gospodarski rast koji je u prva dva desetljeća otpočeo s industrijalizacijom pomorskog prometa i trgovine, da bi se od ranih 1970-ih nastavio eksploatacijom velikih nalazišta nafte i prirodnog plina u Sjevernom i Norveškom moru. Danas je Norveška po monetarnoj vrijednosti treća najbogatija država svijeta, s najvišom kapitalnom rezervom po stanovniku. Norveška je peti najveći izvoznik nafte, a naftna industrija zauzima četvrtinu njezinog BDP-a. Tijekom tekuće gospodarske krize (2007.-2010.), norveška kruna se pokazala jednom od najstabilnijih svjetskih valuta. ...


{{Izabrani članci/15, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/16, 2013.

Trapezoidna kamena sječiva (mikroliti)

Mezolitik ili srednje kameno doba (o. 10000 g.pr.Kr. - o. 6500 g.pr.Kr.) je prijelazno razdoblje između paleolitika u neolitik. Početak vremenski otprilike odgovara koncu pleistocena odnosno početku holocena. Srednje kameno doba je trajalo, odnosno usporedno je vremenski išlo s donjim holocenom, odnosno njegovim podrazdobljima predborealom i borealom. Pripada vremenu geološke sadašnjosti, tj. holocenu, a početak mezolitika uvjetovan je završetkom ledenog doba (pleistocena) 10.000 godina prije sadašnjosti, naglo se povećava temperatura i povećava se koncentracija vlažnog zraka. Temperature bilježe osciliranja, kao i značajnija zahlađivanja u pojedinim razdobljima, no u ukupnosti temperature se približavaju temperaturama iz sadašnjosti. Osnovno obilježje su klimatske promjene: zatopljenje, povlačenje leda, podizanje razine vode (pr. Jadransko more podiglo se za 100 m) i promjena obalnih linija. Tako se mijenja i biljni i životinjski svijet, ledenodobne životinje izumiru ili se sele na krajnji sjever, a ljudi život prilagođavaju tom izmijenjenom okolišu.

Tako se razvija lov na brzu divljač (srne, jeleni, divlja goveda, divlje svinje) i ptice, a glavno oružje postaju luk i strijela. Nabujale rijeke, potoci, jezera nude nove izvore hrane, pa se razvijaju ribolov i sakupljanje školjaka, što zahtijeva i novu vrstu oružja i oruđa, a to su mikroliti izrazito geometrijskih oblika čijim se usađivanjem dobivanju koplja, sulice, strjelice, harpuni. Brojne su i koštane izrađevine: šila, igle, udice, bodeži, nakit. Iz mezolitika potječu i najstariji nalazi čamaca izdubljenih u deblu (monoksil), ali i onih načinjenih šivanjem životinjskih koža. Novim načinom života smanjuju se migracije i omogućuje se stvaranje stalnijih naseobina. ...


{{Izabrani članci/16, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/17, 2013.

Operacija Uran

Operacija Uran (rus. Операция «Уран») je kodni naziv za sovjetsku stratešku operaciju u Drugom svjetskom ratu. Izvedena je u razdoblju od 19. do 23. studenog 1942., a cilj operacije je bio okružiti njemačku Šestu armiju, dio njemačke Četvrte tenkovske armije i rumunjsku Treću i Četvrtu armiju koje su sudjelovale u opsadi Staljingrada. Operacija je izvedena za vrijeme bitke za Staljingrad i trebala je razbiti njemačke vojne snage te vratiti Sovjetima kontrolu nad gradom. Operaciju se planiralo od rujna 1942. a planovi se razvijalo usporedno s planovima za okruživanje i uništenje njemačke "Armijske grupe Centar" (njem. Heeresgruppe Mitte) i njemačkih snaga na Kavkazu. Crvena je armija iskoristila slabu pripremljenost njemačke vojske za zimu i veliku raširenost njemačkih snaga blizu Staljingrada, kojima su slabije opremljene i slabije uvježbane rumunjske postrojbe branile bokove. Glavni smjerovi napada bili su usmjereni izravno na rumunjske snage koje se nisu mogle nositi sa sovjetskim oklopom zbog nedostatka teškog naoružanja.

Zbog velike duljine fronta koju je napravila njemačka ljetne ofenzive koja je za cilj imala zauzimanje naftnih polja na Kavkazu i Staljingrad, njemačke i ostale vojne postrojbe Sila Osovine su bile prisiljene braniti vrlo velika područja. Situacija je bila dodatno pogoršana njemačkom odlukom da premjesti nekoliko mehaniziranih divizija sa istočnog bojišta u Zapadnu Europu. Nadalje, jedinice u tim područjima su bile iscrpljene nakon mjeseci borbi, osobito one koje su se borile u samom Staljingradu. Nijemci su mogli samo računati na 48. tenkovski korpus, koji je imao snagu jedne tenkovske divizije i na 29. pješačku diviziju u rezervi kako bi pojačali rumunjske armije na bokovima njemačke 6. armije. Na suprotnoj strani, Crvena armija dopremila je više od milijun vojnika za početak ofenzive u i oko Staljingrada. Sovjetska strana je imala poteškoće u dopremanju svojih postrojba do bojišta zbog pokušaja što boljeg prikrivanja njihovog dolaska, pa su iz logističkih razloga kasnile. Početak operacija bio je određen za 8. studenog, ali je zbog kašnjenja premješten na 17. studenog i onda konačno na 19. studenoga kada je operacija i službeno počela. ...


{{Izabrani članci/17, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/18, 2013.

Thomas Jefferson

Thomas Jefferson (13. travnja 1743. - 4. srpnja 1826.) bio je jedan od osnivača Sjedinjenih Američkih Država, glavni autor Deklaracije o nezavisnosti (1776.) i treći Predsjednik SAD-a (1801. - 1809.). Na početku Američke revolucije, služio je u kontinentalnom kongresu predstavljajući državu Virginiju, a nakon toga služio je i kao ratni guverner Virginije (1779. - 1781.). Nakon što je rat okončan sredinom 1784. godine Jefferson je postao diplomat u Parizu. U svibnju 1785. godine postao je američki ministar u Francuskoj. Jefferson je bio prvi Državni tajnik SAD-a (1790. - 1793.) služeći pod vodstvom tadašnjeg Predsjednika Georgea Washingtona. Sa svojim bliskim prijateljem Jamesom Madisonom stvorio je demokratsko-republikansku stranku te kasnije dao ostavku iz Washingtonovog kabineta. Godine 1796. izabran je za Potpredsjednika SAD-a nakon što je izgubio utrku za Predsjednika od Johna Adamsa. Jefferson i Adams nisu se slagali, pa je Jefferson zajedno s Madisonom u tajnosti napisao Rezolucije Kentuckyja i Virginije.

U onome što je sam nazvao Revolucijom 1800. godine, Jefferson je izabran za Predsjednika SAD-a te je nadzirao kupnju ogromnog dijela teritorija današnje države Louisiana od Francuske (1803. godine), a također je poslao i ekspediciju Lewis i Clark (1804. - 1806.) da istraže područja novog zapada. Njegov drugi mandat uglavnom su označile nevolje poput propalog suđenja za izdaju njegovog bivšeg Potpredsjednika Aarona Burra. Uz eskalirajuće probleme s Britanijom koja je optuživala Ameriku zbog neutralnosti i prijetila obustavom dostave putem mora, u gospodarskom ratu koji je uslijedio pokušao se boriti nizom Zakona o embargu koje je donio, a koji su samo dodatno naškodili američkoj trgovini. Godine 1807. Predsjednik Jefferson je u Zakon stavio članak o zabrani uvoza robova u Sjedinjene Države. Premda se u znanstvenim istraživanjima i školskim udžbenicima Jefferson i danas smatra jednim od najvećih američkih predsjednika, od druge polovice 20. stoljeća mnogi povjesničari su ga učestalo kritizirali upravo zbog pitanja ropstva.


{{Izabrani članci/18, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/19, 2013.

Aleksandar Sergejevič Puškin

Aleksandar Sergejevič Puškin (rus. Алекса́ндр Серге́евич Пу́шкин; Moskva, 6. lipnja 1799. - Sankt Peterburg, 10. veljače 1837.) bio je ruski pjesnik, dramatičar i prozaik. Puškin se rodio 6. lipnja (26. svibnja) 1799. u Moskvi. Aleksandar Sergejevič Puškin potječe od razgranatog plemićkog roda Puškina bez titule, koje prema genealoškom tumačenju vuče podrijetlo od "muža čestita", viteza Ratmira (Ratše), suvremenika Aleksandra Nevskog. Puškin je često pisao o svojem rodoslovnom stablu u stihovima i u prozi; vidio je u svojim precima primjer drevnog roda, istinske "aristokracije" koja je časno služila domovini, no nije razvijala odnos vladara i "progonjenog".

Aleksandar Puškin ima ugled velikog ili izvanrednog ruskog pjesnika, prema enciklopediji Krugosvet, Ruskom biografskom rječniku i Književnoj enciklopediji. Puškin je među prvima u Rusiji počeo pisati narodnim jezikom i distancirao se od romantičarske književnosti popularne u zapadnoj Europi. Stvorio je stil koji je miješao satiru, romantiku i dramu. U filologiji se Puškina smatra tvorcem suvremenog ruskog književnog jezika, a Kratka književna enciklopedija govori o šabloniziranosti njegovih djela, slično djelima Dantea u Italiji ili Goethea u Njemačkoj. D. Lihačov je pisao o Puškinu kao o "našem najvećem nacionalnom dobru". Najpoznatija djela su mu Jevgenij Onjegin, Boris Godunov, Pikova dama i Bajka o ribaru i ribici. ...


{{Izabrani članci/19, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/20, 2013.

Stjepan Radić

Stjepan Radić (Desno Trebarjevo pokraj Siska, 11. lipnja 1871.Zagreb, 8. kolovoza 1928.), hrvatski političar, književnik, prevoditelj i publicist. Zbog spaljivanja madžarske zastave isključen je sa zagrebačkoga Pravnoga fakulteta te je potom studirao na praškom sveučilištu, no ubrzo mu je onemogućen studij na čitavom području Austro-ugarske Monarhije. Utemeljio je 1904. (s bratom Antunom) Hrvatsku pučku seljačku stranku.

Niječući Hrvatsko-ugarsku nagodbu, zauzimao se za suradnju slavenskih naroda. Izjasnio se 1918. za ujedinjenje Hrvata, Srba i Slovenaca na temelju demokratske ravnopravnosti, ali se oštro protivio bezuvjetnom pripajanju hrvatskih zemalja Srbiji. Istupajući protiv centralizma i velikosrpske hegemonije, tražio je federativno uređenje Jugoslavije. Ubrzo je promijenio naziv svoje stranke u Hrvatska republikanska seljačka stanka (HRSS). Izdvojena djela: Uzničke uspomene; Govori i članci. ...


{{Izabrani članci/20, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/21, 2013.

Papa Benedikt XVI.

Papa Benedikt XVI., (latinski Benedictus PP. XVI. rođen je kao Joseph Alois Ratzinger; Marktl, 16. travnja 1927.) bivši poglavar Katoličke crkve, papa od 2005. do 2013. Kardinalska konklava izabrala je Josepha Aloisa Ratzingera za papu (265. po redu) 19. travnja 2005. godine. S više od 78 godina starosti, Joseph Ratzinger je najstariji papa koji je izabran u zadnjih 275 godina, poslije pape Klementa XII. Benedikt XVI. je osmi Nijemac koji je izabran za papu, zadnji je bio nizozemsko-njemački Hadrijan VI. (1522.-1523.), dok je zadnji papa s imenom Benedikt bio Benedikt XV., koji je služio od 1914. do 1922. godine.

Bio je najmlađi od troje djece u obitelji skromnog imovinskog stanja, ali duboko vjerničkoj. Za svećenika je zaređen 1951. godine, zajedno s bratom Georgom. Doktorirao je teologiju 1953. godine i četiri godine kasnije postao sveučilišni profesor. Bio je redoviti profesor dogmatike i fundamentalne teologije. Papa Pavao VI. imenovao ga je za kardinala 27. lipnja 1977. godine, a četiri godine kasnije 1981. godine papa Ivan Pavao II. postavio ga je za pročelnika Kongregacije za nauk vjere. Kao pročelnik Kongregacije, Ratzinger je preispitivao, branio i potvrđivao katolički nauk u vezi mnogih aktualnih tema. Za razliku od svoga prethodnika, koji je bio više baziran na moral i socijalnu dimenziju katoličke vjere, želio je upozoriti na temeljne teološke teme koje prethode moralu: sloboda, ljubav, Bog i Krist. Često je propovijedao o prijateljstvu s Isusom, promicao je novu evangelizaciju, osuđivao je moralni relativizam i konzumerizam. Imao je veći broj pastoralnih putovanja. Posjetio je i Hrvatsku 4. i 5. lipnja 2011. godine, pod geslom "Zajedno u Kristu". Dana 11. veljače 2013., Vatikan je potvrdio da će papa Benedikt zbog svoje poodmakle dobi abdicirati 28. veljače 2013. godine. ...


{{Izabrani članci/21, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/22, 2013.

Precision iz 1962. godine s hvataljkom od palisandera

Fender Precision Bass prva je bas gitara ikada napravljena i promovirana na tržištu. Model se pojavio 1951., a svoj prepoznatljiv dizajn, koji i dan danas ima, dobio je 1956. godine. Autor tog instrumenta je Leo Fender, koji je imao namjeru napraviti instrument koji bi bio manji od kontrabasa i kojega bi mogli glazbenici staviti u automobil. Bas gitara je zauvijek promijenila glazbu i model Precision se i danas pojavljuje u svim žanrovima: rock, heavy metal, pop i slično.

Precision je model jednostavne konstrukcije. Ima samo jedan elektromagnet koji se naziva P. Ima dvije tonske kontrole: jakost i boja zvuka. Zbog jednostavnosti i dizajna, to je bas gitara svih perioda, trendova i žanrova. Kraj 17. stoljeća za akustičnu bas gitaru vezan je u povijesti kroz razvoj žičanog instrumenta lutnje i to kao njezina završna, i najznačajnija epoha u razvoju kao instrumenta. Model lutnje, a prije svega njezin bas-tip teorba i kitarone, bila je tada osnovni bas instrument u carskim i kneževskim dvorskim ansamblima. Još jedan žičani instrument iz tog vremena, a povezan s kontrabasom, je instrument poznat kod južnoslavenskih naroda pod imenom berde. Od 19. stoljeća do danas stvoreni su različiti modeli akustičnih bas gitara, koje su po osnovnoj formi slične: contra, bas gitara ili akustična bas gitara, tako da potpuno razgraničenje u njihovoj namjeni i nije moguće. Početkom 20. stoljeća u SAD-u proizvođač glazbenih instrumenata Gibson konstruirao je model akustične mandoline, poznatu pod nazivom "Mando-Bass" i sve prijašnje pokušaje sada konstrukciono uobličio u jednu cjelinu. ...


{{Izabrani članci/22, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/23, 2013.

Dubrovnik

Hrvatski turizam jedna je od najvažnijih gospodarskih grana Republike Hrvatske. Povijest turizma u Hrvatskoj seže do sredine 19. stoljeća u razdoblje oko 1850. godine. Uspješno se razvijao sve do današnjih dana, a danas je Hrvatska jedno od najposjećenijih i najvažnijih turističkih odredišta Sredozemlja. Slogan kojim se Hrvatska predstavlja na međunarodnom turističkom tržištu glasi Mediteran kakav je nekad bio. Hrvatska obiluje prirodnima ljepotama, otocima kojih je 1 244, nacionalnim parkovima, parkovima prirode, spomenicima pod zaštitom UNESCO-a poput Dioklecijanove palače u Splitu, gradova Trogira i Dubrovnika, Eufrazijeve bazilike u Poreču i Katedrale svetog Jakova u Šibeniku.

Turistička ponuda Hrvatske vrlo je raznolika a sastoji se od nautičkog, izletničkog, ronilačkog, kongresnog, kulturnog, ekološkog, seoskog, vjerskog, pustolovnog, zdravstvenog, lovnog ili ribolovnog turizma. U turističkoj ponudi su i višednevna krstarenja na motornim jedrenjacima te vrlo dobro razvijeni naturizam i sve razvijeniji Robinzonski turizam koji osim na kopnu nudi i boravak na usamljenim svjetionicima poput dubrovačkih Grebena ili Palagruže. Lonely Planet je Hrvatsku proglasio najboljom turističkom destinacijom 2005. godine, dok je Magazin National Geographic Adventure Hrvatsku prolasio za najbolju destinaciju 2006. godine. Reuters je objavio da je Travel Leaders, vodeća kompanija za prodaju putovanja u Sjedinjenim Američkim Državama, Hrvatsku proglasila međunarodnom top destinacijom za područje Europe za 2012. godinu. ...


{{Izabrani članci/23, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/24, 2013.

Amerigo vespucci 1976 nyc aufgetakelt.jpg

Amerigo Vespucci (A 5312) je talijanski školski jedrenjak u sastavu Talijanske ratne mornarice. Ime je dobio po talijanskom pomorcu Amerigou Vespucciju. Kako bi održala tradiciju i uvježbavala nove pomorske časnike, poput većine drugih ratnih mornarica i talijanska rabi školske brodove s pogonom na jedra, tako da se danas kao školski brod za izobrazbu pitomaca Pomorske akademije rabi pomorski veteran bark-križnjak Amerigo Vespucci dovršen još 1931. godine.

Projekt jedrenjaka "R.N. Flavio Gioia" i njegovog blizanca "R.N. Ameriga Vespuccija" poslužio je kao uzor za gradnju novog školskog broda, nazvanog "R.N. Cristoforo Colombo" (istoimeni prethodnik otpisan je još 1891.). Glavni projektant bio je kapetan fregate Francesco Rotundi, a kobilica jedrenjaka "R.N. Cristoforo Colombo" položena je 1926. u kraljevskom pomorskom arsenalu (tal. Regio Cantiere) Castellamare di Stabia. Riječ je o brodu s križnim jedrima, odnosno jedriljem barka ukupne površine 1900 m2, istisnine 3513 tona, duljine na vodnoj crti 78,3 m, širine 14,8 m i gaza 6,4 m. Trup je bio građen od čelika, a jedrenjak je imao pomoćni dizel-električni pogon ukupne snage 1176,47 kW (1600 KS). Najveća brzina bila mu je 11 čvorova, a ukrcavano je 180 tona dizelskog goriva. "R.N. Cristoforo Colombo" bio je naoružan sa šest topova kalibra 76 mm, a stalnu posadu (uz ukrcane kadete pomorske akademije) činila su 22 časnika i 228 mornara. Jedrenjak je dovršen 1928. i ostao je na popisu talijanskog brodovlja do 1947., kad je predan bivšem Sovjetskom Savezu. Od 1949. plovio je pod sovjetskom zastavom pod novim imenom Dunaj, a otpisan je i izrezan 1961. ...


{{Izabrani članci/24, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/25, 2013.

[[Datoteka:SPLIT-Hebrard overall color restitution.jpg|180px|lijevo]]

Dioklecijanova palača je antička palača cara Dioklecijana u Splitu. Oko 300. godine podigao ju je rimski car Dioklecijan i u njoj boravio nakon povlačenja s prijestolja (305.) do smrti (316.). Sagrađena je u uvali poluotoka 5 km jugozapadno od Salone, glavnoga grada provincije Dalmacije. Ostatci palače danas su dio povijesne jezgre Splita koja je upisana na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi još 1979. godine.

Na osnovi podataka iz rimske karte, poznate po srednjovjekovnom prerisu (»Tabula Peutingeriana«), u toj uvali već ranije bilo je naselje Spalatum, kojemu ostatci i veličina do danas nisu utvrđeni. Početak gradnje Dioklecijanove palače nije točno utvrđen. Pretpostavlja se da je to bilo oko 295. godine, nakon uvođenja tetrarhije (vladavina četvorice). Ipak, deset godina nakon te odluke, kada je Dioklecijan abdicirao 305. godine, palača još nije bila dovršena, a postoje naznake da su se neki radovi odvijali dok je car boravio u njoj. Po čijoj je arhitektonskoj ideji palača izgrađena i tko su bili njeni graditelji, ne zna se. Međutim, uklesana grčka imena Zotikos i Filotas, kao i brojna uklesana grčka slova ukazuju na to da je određeni broj graditelja bio porijeklom iz istočnog dijela carstva, tj. da je Dioklecijan doveo sa sobom majstore s Istoka. Ipak, velika je vjerojatnost da je veliki dio radne snage bio lokalnog podrijetla. Osnovna građa je dolazila iz neposredne blizine. Bijeli vapnenac je dopreman s Brača i ponešto iz Segeta kraj Trogira; sedra se vadila iz korita obližnjih rijeka, a opeka se izrađivala u salonitanskim i drugim radionicama smještenim u blizini. Građevina kao cjelina nije imala neposredni uzor u dotadašnjem rimskom graditeljstvu. Njena izvornost proizlazi iz osnovne funkcije i prilagodbe položaju. ...


{{Izabrani članci/25, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/26, 2013.

Koraljni greben

Koraljni greben je struktura u obliku grebena u moru, koju tvore žarnjaci i koja s vremenom postane dovoljno velika da ima značajan ekološki i fizički utjecaj na svoju okolinu. To su najveće strukture izgrađene od živih organizama na svijetu. Ukupna površina koraljnih grebena iznosi 600 000 km², a na Maldivima se grebeni izdižu do 2200 metara iznad morskog dna. Koraljni grebeni su pretežno izgrađeni od koralja iz skupine Scleractinia, ali u izgradnji grebena sudjeluju i vatreni koralji (Millepora) kao i plavi koralji (Heliopora coerulea) u tropskom Indopacifiku. Scleractinia mogu opstati od velikih dubina do plićaka, sve do površine mora. Oni tijekom mnogo vijekova izgrađuju strukturu grebena od svojih skeleta sastavljenih od kalcijevog karbonata.

Koraljni grebeni su kompleksni morski ekosustavi. Oni su biotop (područje života) biocenoze (zajednice živih bića) koja se sastoji od biljaka i životinja, na primjer crva, školjki, spužvi, bodljikaša i rakova. Koraljni grebeni imaju značajnu ulogu kao "odgajališta" za potomke riba koje nastanjuju otvorena mora. Koraljni otok nastaje kroz dugotrajne promjene nivoa vode. Budući da koraljni greben može rasti samo do morske površine, kasnijim spuštanjem razine vode ili izdizanjem dna nastaje jedan ili više otoka, obično u obliku atola. ...


{{Izabrani članci/26, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/27, 2013.

Dominikanski samostan i crkva u Dubrovniku

Dominikanski samostan i crkva vjerski su objekti u gradu Dubrovniku. Nalaze se u istočnom dijelu starog grada uz gradske zidine. Dominikanci su osnovali samostan u Dubrovniku 1225. godine. Čini ga komples zgrada među kojima su crkva sv. Dominika, zvonik, klaustar i tri samostanska krila. Izgradnja je započeta početkom 14.st, a završila je sredinom 15.st. Unutar samostana se nalazi i djelo venecijanskog majstora, Paola Veneziana. Muzej samostana sadrži vrijedne rukopise i 217 inkunabula, slike dubrovačkih slikara iz 15. i 16. stoljeća: Lovre Dobričevića, Mihajla Hamzića i Nikole Božidarevića i oltarnu palu "sv. Magdalena", rad slavnog talijanskog slikara Tiziana iz 1550. godine.

Crkva je jedna od najvećih gotičkih građevina na istočnoj obali Jadrana. Nacrte je izradio Michelozzo di Bartolomeo, a gradnju su vodili dubrovački majstori Utešimović, Radomanović i dr.

Dominikanski samostan u Dubrovniku osnovali su redovnici 1225.g. Danas se nalazi uz gradske zidine i Vrata od Ploča te tvori kompleks zgrada koji čine velika jednobrodna crkva s prigrađenim zvonikom, klaustar (sa sjeverne strane) i tri samostanska krila koja zatvaraju klaustar. U spomenuti kompleks spadaju još i četiri manje samostanske crkve iako nisu potpuno uklopljene u cjelinu...


{{Izabrani članci/27, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/28, 2013.

Bitka za Veracruz

Američko-meksički rat (1846.1848.), također poznat pod nazivom Meksički rat ili Rat između SAD-a i Meksika, bio je oružani sukob između Sjedinjenih Američkih Država i Meksika koji se vodio u jeku pripajanja države Teksas SAD-u 1845. godine, a koju je Meksiko smatrao svojim teritorijem unatoč teksaškoj revoluciji iz 1836. godine. Borbene operacije trajale su godinu i pol dana, od proljeća 1846. do jeseni 1847. godine. Američke snage brzo su okupirale područje država Novi Meksiko i Kalifornija te krenule u invaziju na sjeveroistočni i sjeverozapadni Meksiko; u međuvremenu američka pacifička eskadrila je napravila blokadu i preuzela kontrolu nad nekoliko garnizona na pacifičkoj obali južno od Baja California. Nakon što je američka vojska zauzela Mexico City, rat je završio pobjedom SAD-a.

Potpisani mirovni sporazum Guadalupe Hidalgo službeno je obilježio veliku posljedicu rata: prisilno odcjepljenje teritorija Kalifornije i Novog Meksika iz Meksika u SAD u zamjenu za 15 milijuna dolara. Uz to, Sjedinjene Države na sebe su preuzele 3,25 milijuna dolara duga kojeg je meksička vlada dugovala američkim građanima. Meksiko je prihvatio gubitak Teksasa i nova državna granica postavljena je kod rijeke Rio Grande.

U Meksiku rat je poznat pod terminologijom Prva intervencija SAD-a u Meksiku (Primera intervención estadounidense en México), Invazija SAD-a na Meksiko (invasión estadounidense a México) i Rat 1847. godine (Guerra del 47).


{{Izabrani članci/28, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/29, 2013.

Medijski plemićki par

Astijag je bio vladar iz iranske dinastije Medijaca, odnosno posljednji kralj Medijskog Carstva. Na tronu je naslijedio svog oca Kijaksara, a nakon 35 godina vladavine svrgnuo ga je vlastiti unuk, perzijski vladar Kir Veliki (osnivač Perzijskog Carstva).

Ime „Astijag“ potječe od staroiranskog izraza Rishti Vaiga što znači „Bacač koplja“, a kroz povijest se pojavljuje u različitim oblicima; Ištumegu na akadskom jeziku, Herodot ga oslovljava Astyages, Diodor sa Sicilije Aspadas, a Ktezije i Focije I. Astuïgas. Prema jednoj inačici na grčkom jeziku, njegovo ime znači „Razarač gradova“. Na kurdskom jeziku spominje se kao Azhdihak ili Ajdihak, a na perzijskom ایشتوویگو (Ištovigu).

Astijag je bio sin Kijaksara, vladara Medijskog Carstva, kojeg je naslijedio 585. pr. Kr. Oženio se Arijenom, sestrom lidijskog kralja Kreza, dok se Astijagova sestra Amitis udala za babilonskog kralja Nabukodonosora II. Ovim diplomatskim brakovima Astijag postaje rodbinski povezan s najbogatijim i najmoćnijim državama Bliskog istoka, što omogućava njegovom Medijskom Carstvu dug period mira i blagostanja. U to doba diljem Medijskog Carstva cvate zoroastrizam, u Lidiji uspjevaju slavni znanstvenici i književnici poput Solona, Ezopa i Talesa, dok Nabukodonosor II. pretvara Babilon u metropolu kakvu svijet dotad još nije vidio. Astijagova kćer Mandana udala se za perzijskog vazalskog vladara Kambiza I. s kojim je imala sina Kira Velikog, koji će kasnije svrgnuti svog djeda sa prijestolja.


{{Izabrani članci/29, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/30, 2013.

Amy Winehouse

Amy Jade Winehouse (14. rujna 1983.23. srpnja 2011.) bila je britanska pjevačica i tekstopisac poznata po svojim jakim vokalima i eklektičnom miksu glazbenih žanrova koji su uključivali R&B, soul i jazz.

Njezin debitantski album, Frank, od strane kritike u Velikoj Britaniji bio je vrlo uspješan te nominiran za Mercury Prize. Sljedeći album, Back to Black, nominiran je u čak šest kategorija prestižne nagrade Grammy, a osvojio je njih 5 čime je izjednačen rekord najviše osvojenih Grammyja neke pjevačice u jednoj noći. S tim uspjehom Winehouse je postala prva britanska pjevačica koja je osvojila pet Grammyja, uključujući čak tri od četiri "najvažnija": najbolja nova pjevačica, najbolja snimka godine i najbolja pjesma godine. 14. veljače 2007. osvojila je BRIT nagradu za najbolju britansku pjevačicu, a također je bila nominirana i u kategoriji najboljeg britanskog albuma. Tri je puta osvojila nagradu Ivor Novello: prvu 2004. godine za pjesmu Stronger Than Me, drugu 2007. godine za pjesmu Rehab, a treću 2008. godine za pjesmu Love is a Losing Game.

Amy Winehouse umrla je od trovanja alkoholom 23. srpnja 2011. godine. Njezin album Back to Black kasnije je postao najprodavaniji album u novom mileniju do danas u Velikoj Britaniji. ...


{{Izabrani članci/30, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/31, 2013.

Sinjska alka

Sinjska alka je hrvatska viteška igra. Održava se svake godine u prvoj nedjelji mjeseca kolovoza u Sinju, na godišnjicu pobjede nad turskim osvajačima 14. kolovoza 1715. Na taj dan je 700 hrvatskih vojnika iz Sinja uspjelo odbiti navalu vojske turskog seraskera Mehmed-paše Čelića koja je brojala 60.000 vojnika. Sinjska alka je 15. studenoga 2010. upisana na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Europi.

Alka je nastala početkom 18. stoljeća kao nastavak viteških nadmetanja koja su se održavala diljem mletačke Dalmacije: u Zadru, Imotskom i Makarskoj, a najstariji pisani spomen su tri soneta i oda koje je na talijanskom jeziku ispjevao Julije Bajamonti 1784. godine. Alka se u starini trčala u različito vrijeme nego danas, a prigodice i po dva puta na godinu. Tako se dva puta trčala 1798. (posljednji dan karnevala i 9. svibnja), 1818. (15. svibnja i 6. srpnja). Godine 1834. se trčala 9. veljače, 1838. godine 19. travnja, a 1855. je zbog kolere odgođena je na 4. listopada. Tek od 1849. redovito se trči 18. kolovoza, na rođendan cara Franje Josipa, što je utvrđeno i Statutom iz 1902. Od tada se Alka stalno trči u kolovozu (i po novim pravilima), u prvoj trećini toga mjeseca. ...


{{Izabrani članci/31, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/32, 2013.

Maratona lađa

Maraton lađa je amatersko športsko natjecanje u utrci lađa, tradicijskih autohtonih plovila u dolini Neretve. Održava se jednom godišnje, druge subote u kolovozu, pod pokroviteljstvom predsjednika Republike, a u organizaciji Udruge lađara Neretve. Prvi maraton održan je 13. rujna 1998., u sklopu obilježavanja sedme godišnjice akcije Hrvatske vojske Operacija Zelena tabla - Male Bare. Početak utrke na stazi dugoj 22,5 km je pod Lučkim mostom u Metkoviću, a cilj na rivi u Pločama.

Po broju natjecatelja jedno je od najmasovnijih natjecanja u Hrvatskoj. U prosjeku sudjeluje 35 ekipa s po 18 članova, što daje brojku od preko 600 natjecatelja svake godine. Po gledanosti, jedan je od najvećih događaja Hrvatskoj, a ujedno i turistički spektakl i atrakcija. Računa se da ga uživo gleda nekoliko desetaka tisuća gledatelja duž cijele rute, što uz obalu Neretve, što u turističkim i privatnim brodovima, kao i iz (za tu prigodu) posebno organiziranog vlaka. Pobjednička ekipa dobiva zlatne medalje, prijelazni pobjednički štit kneza Domagoja težak 27 kilograma i mali štit u trajno vlasništvo, te novčanu nagradu. Drugoplasirana i trećeplasirana ekipa dobivaju medalje, te male štitove u trajno vlasništvo i novčane nagrade. Iznimno, ukoliko ekipa ostvari pobjede na tri uzastopna maratona, dobiva veliki pobjednički štit u trajno vlasništvo. ...


{{Izabrani članci/32, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/33, 2013.

Vjetroelektrane Royd Moor u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Vjetroelektrana je niz blisko smještenih vjetroagregata, najčešće istog tipa, izloženih istom vjetru i priključenih posredstvom zajedničkog rasklopnog uređaja na elektroenergetski sustav. Vjetroagregat je rotirajući stroj koji pretvara kinetičku energiju vjetra prvo u mehaničku, a zatim preko električnih generatora u električnu energiju. Pri tome se rotor vjetroturbine i rotor električnog generatora nalaze na istom vratilu. Vjetroelektana je obnovljivi izvor električne energije pokretan kinetičkom energijom vjetra.

Energija vjetra je u stvari oblik sunčeve energije. Sunce neravnomjerno zagrijava različite dijelove Zemlje i to rezultira različitim tlakovima zraka, a vjetar nastaje zbog težnje za izjednačavanjem tlakova zraka. Postoje djelovi Zemlje na kojima puše tzv. stalni (planetarni) vjetrovi i na tim područjima je iskorištavanje energije vjetra najisplativije. Dobre položaji su obale mora i oceana (priobalna vjetroelektrana), te pučina mora (plutajuća vjetroelektrana). Pučina se ističe kao najbolji položaj zbog stalnosti vjetrova, ali cijene ugradnje i prijevoza energije usporavaju takva ulaganja. Kod pretvorbe kinetičke energije vjetra u mehaničku energiju (okretanje osovine generatora) iskorištava se samo razlika brzine vjetra na ulazu i na izlazu. Albert Betz, njemački fizičar dao je još davne 1919. zakon energije vjetra, poznat kao Betzov zakon. Njegov zakon kaže da možemo pretvoriti samo manje od 16/27 ili 59% kinetičke energije vjetra u mehaničku energiju pomoću turbine na vjetar. 59% predstavlja teoretski maksimum, ali u primjeni se može pretvoriti između 35% i 45% energije vjetra zbog raznih gubitaka u sustavu. ...


{{Izabrani članci/33, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/34, 2013.

Fc barcelona.gif

Futbol Club Barcelona (također poznat i pod nazivom Barcelona ili jednostavnije Barça) je profesionalni nogometni klub smješten u Barceloni (Španjolska).

FC Barcelonu je 1899. godine osnovala skupina švicarskih, engleskih i katalonskih nogometaša koju je predvodio Joan Gamper, a klub je postao simbol katalonske kulture i katalonizma uz moto "Više od kluba". Službena himna Barcelone je Cant del Barça autora Jaumea Picasa i Josepa Marije Espinàsa. To je drugi najbogatiji nogometni klub u svijetu s prosječnom zaradom od 398 milijuna Eura. Najveći nogometni rival Barcelone je Real Madrid, a njihove zajedničke utakmice poznate su pod nazivom El Clásico.

Sveukupno su španjolsku nogometnu ligu (La Liga) osvojili 22 puta. Uz to dvadeset i šest puta su bili pobjednici španjolskog kupa (Copa del Rey), deset puta pobjednici španjolskog superkupa, tri puta pobjednici kupa Eva Duarte i dva puta osvajači trofeja Copa de la Liga. U međunarodnim natjecanjima, Barcelona je četiri puta bila pobjednik Lige prvaka, rekordnih četiri puta pobjednik Kupa pobjednika kupova, četiri puta UEFA Superkupa i rekordnih tri puta pobjednik kupa Inter-Cities Fairs(iako ju je FIFA smatrala velikim naslovom ipak se nije radilo o službenom naslovu budući samo natjecanje UEFA nikada nije priznala) te rekordnih dva puta osvajač naslova svjetskog klupskog nogometnog prvaka. ...


{{Izabrani članci/34, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/35, 2013.

Kölnska katedrala i Hohenzollern most

Kölnska katedrala (njemački: Kölner Dom), službenog imena: Katedralna crkva Svetog Petra i Djevice Marije (Hohe Domkirche St. Peter und Maria) katolička je crkva u Kölnu, Njemačka. Sjedište je Kölnske biskupije, a pod upravom Kölnske nadbiskupije. Posvećena je Svetom Petru i Blaženoj Djevici Mariji i poznati je spomenik njemačkog kršćanstva, gotičke arhitekture te ustrajne vjere i opstojnosti građana Kölna.

Katedrala je 1996. godine upisana na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi kao jedna od najpoznatijih građevina u Njemačkoj i znamenitost grada Kölna, te kao "iznimno djelo ljudske kreativne genijalnosti".

Izgradnja Kölnske katedrale je započela 1248. godine i trajala je, s brojnim prekidima, do 1880. godine, što čini razdoblje od 600 godina. Duga je 144,5, široka 86,5 metara, a njena dva tornja visoka su 157 metara. Katedrala je jedna od najvećih svjetskih crkava i najveća gotička crkva u sjevernoj Europi. Godinama je, točnije od 1880. do izgradnje Washingtonskog obeliska 1884. godine, bila najvišom ljudskom građevinom.

Kölnska je katedrala značajno hodočasničko odredište, ali i prigodna turistička atrakcija koja privlači veliki broj posjetitelja godišnje.

Otvorena je svakim danom od 6 sati izjutra do 7,30 poslijepodne, a ulaz je slobodan, osim za uspon tornjem i za riznicu. Posjetitelji se mogu popeti spiralnim stubištem s 509 stuba do vidikovca na platformi koja se nalazi na visini od 98 metara. ...


{{Izabrani članci/35, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/36, 2013.

Kölnska katedrala i Hohenzollern most

Bitka za Staljingrad bila je jedna od najvećih bitaka u Drugom svjetskom ratu i jedna od najkrvavijih u ljudskoj povijesti. Smatra se, da je ova bitka bila psihološka prekretnica rata, a ujedno je Staljingrad bio krajnja točka prodora njemačkog Wehrmachta u dubinu teritorija Sovjetskog Saveza. Vodila se na području Staljingrada (danas Volgograd), a sastojala se od njemačke opsade južnog dijela grada, bitke unutar grada i sovjetske kontraofanzive u kojoj su uništene, odnosno zarobljene preostale snage Sila osovine na tom području. Sile osovine su u ovoj bitki izgubile oko četvrtine ukupnog ljudstva na istočnom bojištu i od tog se gubitka nisu nikada uspjele oporaviti. Za Sovjete, pobjeda kod Staljingrada značila je početak oslobađanja domovine i prvi korak ka pobjedi nad nacističkom Njemačkom.

Nevezano uz različite stavove povjesničara, Staljingradska bitka bila je psihološka prekretnica u Drugom svjetskom ratu. Po prvi put se u njemačkoj javnosti pojavila svijest o mogućnosti gubljenja rata. Unutrašnjopolitički, poraz kod Staljingrada bio je poticaj nekim časnicima Wehrmachta da se priključe vojnoj opoziciji protiv Hitlera. Kod političkih protivnika probudila se nada, da će nacionalsocijalistička diktatura ipak jednog dana propasti.

Sovjetski su povjesničari uvijek isticali sovjetsku "moralnu nadmoć" u Velikom domovinskom ratu. Današnji povjesničari, neovisno o nacionalnosti, kad pokušavaju naći odgovor na pitanje "cijene" pojedinih vojnih operacija, ulažu veliki trud da se ne izbriše razlika između napadačkog, razbojničkog i obrambenog ratovanja. ...


{{Izabrani članci/36, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/37, 2013.

Dosjei X (eng. The X-Files) je američka znanstveno-fantastična televizijska serija i dio kompletne X-Files franšize koju je kreirao scenarist Chris Carter. Serija se u originalu emitirala od 10. rujna 1993. do 19. svibnja 2002. godine, a bila je hit na televizijskoj mreži Fox dok su njezini likovi i slogani (poput Istina je oko nas, Ne vjeruj nikome i Želim vjerovati) postali sinonimi popularne kulture 90-tih godina prošlog stoljeća. Kao jedna od najpoznatijih serija svoje ere, Dosjei-X pridonijela je nepovjerenju javnosti u njihovu vladu i velike institucije, razvijala različite teorije urote i promovirala duhovnost, a sve kroz pokušaj otkrivanja postojanja vanzemaljskog života na Zemlji. Iz Dosjea-X razvila se i tzv. spin-off serija The Lone Gunmen. Glavni likovi serije su dvoje agenata FBI-a: Fox Mulder (David Duchovny) i Dana Scully (Gillian Anderson). Njih dvoje zaduženi su za istraživanje t.zv. Dosjea-X, neriješenih slučajeva koji uključuju paranormalne pojave. Mulder vjeruje u postojanje izvanzemaljaca i paranormalno, dok je Scully skeptik, a na slučajevima radi zbog znanstvene analize Mulderovih otkrića...


{{Izabrani članci/37, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/38, 2013.

Panonska Hrvatska (845. - 864.)

Panonska Hrvatska je naziv za kneževinu nastalu između Drave na sjeveru i Save i Kupe na jugu, na području današnje sjeverne Hrvatske, u južnim dijelovima Panonske nizine. U izvorima ovaj se kraj obično naziva jednostavno Panonija (lat. Panonia), a narod se obično naziva općenito Slavenima (lat. Sclavi). Poznato je da su početkom 8. stoljeća postojale dvije slavenske pokrajine na tom području, jedna oko Siska, a druga u Srijemu, a moguće je da ih je bilo i više. Područje Srijema bilo je kroz cijelu prvu polovicu 8. stoljeća izloženo čestim napadima Bugara i Avara, sve dok sredinom 8. stoljeća Avari nisu sasvim zavladali tim krajem. Otada se govori samo o Posavskoj Hrvatskoj.

Nakon smrti Karla Velikog, carem postaje njegov sin Ludovik I. Pobožni (814.-840.) koji nije energijom dostizao svoga oca, te su veću moć u carstvu prigrabili velikaši. Među njima je bio i furlanski markgrof Kadolah (800.-819.) koji je sa svojom vojskom prodirao na područje Panonske Hrvatske i ondje pljačkao. U to je vrijeme knez Panonske Hrvatske bio Ljudevit Posavski (810.-823.), u franačkim ljetopisima poznat kao Liudewitus, dux Pannoniae inferioris (Ljudevit, knez Donje Panonije), koji 818. šalje svoje izaslanike caru Ludoviku u Heristall, kako bi se ondje požalili na Kadolahove postupke. No izaslanici se vraćaju bez da su njihovi problemi uzeti u ozbiljnije razmatranje, što Ljudevita potiče na otpor Francima. [[|...


{{Izabrani članci/38, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/39, 2013.

Tiger Ausf. E zarobljen kod Tunisa

Tiger I ili Panzer VI Tiger bio je njemački teški tenk u Drugom svjetskom ratu. Proizvodio se od 1942. do kraja 1944. godine, a u uporabi je bio sve do kraja rata. Nadimak "Tiger" mu je dodijelio Ferdinand Porsche, a numeričku oznaku "I" je dobio nakon pojave Tigera II. Tiger I je nastao poslije Operacije Barbarossa - njemačkog napada na Sovjetski Savez. U to vrijeme su se pojavili novi sovjetski tenkovi, srednji tenk T-34 i teški tenk KV-1. Kako su se Panzer III i Panzer IV teško nosili s novim sovjetskim tenkovima, javila se potreba za novim tenkom, koji bi bez problema uništavao sovjetske. Protiv sovjetskih tenkova veoma učinkovit pokazao se protutenkovski top kalibra 88 mm. Odlučeno je da se projektira novi tenk, jači od svih dosadašnjih njemačkih Panzera, a da se u njegovu kupolu ugradi top od 88 mm.

Tiger I je bio gotovo na svim bojištima i činio je osnovicu njemačkih protuoklopnih snaga kao najjači tenk, sve do pojave njegovog nasljednika, Tigera II. Međutim, pratili su ga mnogi problemi, osobito s pouzdanošću mehanike. Pokretao ga je preslab motor, koji se zbog toga često kvario. Proizvodnja je bila skupa i komplicirana, a velike probleme je zadavala i njegova velika težina. Do završetka proizvodnje napravljeno je oko 1355 primjeraka tog tenka. ...


{{Izabrani članci/39, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/40, 2013.

Tradicionalni prikaz starohrvatske krune

Starohrvatska kruna, često nazivana i Tomislavova kruna ili Zvonimirova kruna pojam je koji, osim fizičke krune, označava i virtualnu krunu i Hrvatsko Kraljevstvo u državnopravnom smislu. Osobito se počeo koristiti u 19. stoljeću za buđenja hrvatske nacionalne svijesti.

U Splitu, u bivšem Jupiterovu hramu, a potom krstionici sv. Ivana nalazi se kameni krsni zdenac sastavljen od desetak ukrašenih kamenih ploča. Na jednom od njih, ponešto oštećenom, koji je prethodno služio kao oltarna pregrada, nalazi se reljef s pleternom ornametikom i prikazom triju osoba. Među njima ističe se čovjek sa širokim plaštem i krunom na glavi. Sjedi na prijestolju bez naslonjača, u lijevoj ruci drži kraljevsku jabuku, a u desnoj križ. S njegove desne strane u stojećem je stavu prikazan dostojanstvenik odjeven pripasanom tunikom, a pod njegovim nogama potrbuške ispruženi podanik s rukama koje se sklapaju u prošnju. Uz predromaničku plošnost likova, tu je i velika slobodna ploha. Procijenjeno je da je ova oltarna pregrada s kraja 11. stoljeća, a pretpostavlja se da je iz Solina...


{{Izabrani članci/40, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/41, 2013.

Domobranska kolona, zima 1942.

Hrvatsko domobranstvo (od studenog 1942. Domobranstvo) bio je naziv za redovne oružane snage Nezavisne Države Hrvatske. Zadaća Domobranstva bila je obrana nove države od domaćih i stranih neprijatelja. Dijelilo se na Kopnenu vojsku, Mornaricu i Zračne snage. Pod zapovjedništvom Ministarstva domobranstva djelovale su i Narodna zaštita i Državna radna služba.

Domobranstvo nije uspjelo igrati značajniju ulogu tijekom rata zbog niza čimbenika - slabe motivacije, čestog dezerterstva, naklonosti NOP-u, rivalstva s Ustašama, nekompetentnog, pretežno starijeg časničkog kadra i nedostatka teškog, pogotovo oklopnog naoružanja. Kopnena vojska s klasičnom organizacijom nije mogla primjereno odgovoriti na gerilski, partizanski način ratovanja. U studenome 1944., nakon otvorenog svrstavanja čitavih postrojbi Domobranstva na stranu NOP-a, dolazi do spajanja domobranskih i ustaških postrojbi u jedinstvene Hrvatske oružane snage.

Na vrhuncu popunjenosti, 1943. godine kopnenu vojsku Domobranstva činilo je više od 130.000 pripadnika, a tijekom rata u Domobranstvu je ukupno služilo oko 180-200.000 ljudi. Za vrijeme rata i poraća smrtno je stradalo oko 125.000 pripadnika Domobranstva, Ustaške vojnice i HOS-a. ...


{{Izabrani članci/41, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/42, 2013.

12 majmuna (eng. 12 Monkeys) američki je znanstveno-fantastični film iz 1995. godine kojeg je režirao Terry Gilliam, a koji je zapravo prerada kratkog igranog filma La jetée autora Chrisa Markera iz 1962. godine. U filmu su glavne uloge ostvarili Bruce Willis, Madeleine Stowe, Brad Pitt i Christopher Plummer. Nakon što je kompanija Universal Pictures otkupila prava na preradu kratkog filma La Jetée u dugometražni, David i Janet Peoples dobili su zadatak napisati scenarij. Pod redateljskom palicom Terryja Gilliama, kompanija Universal odobrila je budžet od 29 i pol milijuna dolara, a snimanje je trajalo od veljače do svibnja 1995. godine većinom u Philadelphiji i Baltimoreu gdje se radnja filma i događa. Glavni lik priče je James Cole, robijaš kojeg znanstvenici iz budućnosti šalju u prošlost kako bi istražio okolnosti koje su dovele do širenja smrtonosnog virusa koji je pobio gotovo cijelo čovječanstvo. Osim putovanjem kroz vrijeme, film se bavi i temama fatalizma, odnosa zbilja i iluzije te kritikom moderne znanosti, a posebno psihijatrije koja je prikazana kao nehumana i nepravedna prema pojedincima koji su proglašeni umobolnim. Također je uočljiva i kritika potrošačkog društva. ...


{{Izabrani članci/42, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/43, 2013.

Spiroheta Treponema pallidum koja izaziva sifilis

Sifilis je spolno prenosiva bolest uzrokovana spirohetom Treponema pallidum podvrste pallidum. Najčešći način prijenosa infekcije je spolnim odnosom; također se može prenijeti s majke na dijete tijekom trudnoće ili porođaja, dovodeći do kongenitalnog sifilisa. Ostale bolesti koje u ljudi uzrokuje srodna Treponema pallidum su frambezija (uzrokovana podvrstom pertenue), pinta (uzrokovana podvrstom carateum) i bedžel (uzrokovana podvrstom endemicum).

Znakovi i simptomi sifilisa ovise o stadiju bolesti (primarni, sekundarni, latentni i tercijarni). Primarni stadij se tipično očituje solitarnim vrijedom, tzv. tvrdim čankirom (bezbolnom ulceracijom kože koja ne svrbi, a rubovi su još na opip čvrsti). Sekundarni sifilis je obilježen difuznim kožnim osipom koji često zahvaća dlanove i tabane, dok u latentnom stadiju sifilisa simptoma nema ili su vrlo oskudni. Tercijarni sifilis je obilježen stvaranjem guma, neurološkim ili srčanim simptomima. Sifilis je poznat pod nazivom "veliki imitator" jer se često očituje atipičnim simptomima. Dijagnoza se obično postavlja pomoću seroloških pretraga krvi, ali se bakterije mogu vidjeti i mikroskopom. Sifilis se učinkovito liječi antibioticima, osobito intramuskularnom primjenom penicilina G (koji se kod neurosifilisa primjenjuje intravenski) ili ceftriaksona, a u osoba koje su alergične na penicilin, peroralnom primjenom doksiciklina ili azitromicina. ...


{{Izabrani članci/43, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/44, 2013.

James Knox Polk

James Knox Polk (2. studenog 1795. - 15. lipnja 1849.) bio je jedanaesti predsjednik Sjedinjenih Američkih Država (1845. - 1849.). Rođen je u okrugu Mecklenburg, država Sjeverna Karolina. Kasnije je živio u državi Tennessee koju je i predstavljao tijekom svog političkog života. Kao demokrat, Polk je bio sedamnaesti predsjednik Zastupničkog doma SAD-a (1835.-1839.) i guverner države Tennesee (1839.-1841.). Na predsjedničkim izborima održanima 1844. godine, Polk je bio iznenađujući kandidat i pobjednik nad Henryjem Clayem iz opozicijske stranke Whig; tijekom izbora obećao je pripojiti državu Teksas SAD-u. U razdoblju koje povjesničari nazivaju Drugi politički stranački sustav u SAD-u (od 1828. do 1854. godine) James Polk bio je Jeffersonov demokrat.

Polk je bio posljednji jaki američki predsjednik u razdoblju prije njihovog Građanskog rata. On je također i prvi predsjednik koji je uživo fotografiran dok je radio u uredu. Uglavnom je poznat po svojoj uspješnoj vanjskoj politici. Zaprijetio je ratom protiv Velike Britanije zbog njihovog neslaganja oko toga tko ima pravo na zemlju Oregon, a potom je ustuknuo te podijelio vlasništvo nad spomenutom regijom s Britanijom. Kada država Meksiko nije priznala američko pripojenje Teksasa, Polk je poveo naciju u uvjerljivu pobjedu tijekom Američko-meksičkog rata nakon kojeg su SAD dobile većinu današnjeg jugozapada. Također je osigurao provođenje Walkerove carine 1846. godine s niskim stopama na čemu su mu posebno bili zahvalni njegovi sunarodnjaci s Juga, a osnovao je i sustav riznice koja je trajala sve do 1913. godine. ...


{{Izabrani članci/44, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/45, 2013.

Švedski KBS-3 spremnici za radioaktivni otpad

Radioaktivni otpad (kratica: RAO) je otpad koji nije predviđen za daljnje korištenje, a sadrži radioaktivne izotope takvih aktivnosti koje premašuju granične vrijednosti propisane pripadajućom zakonskom regulativom. Zajednička osobina radioaktivnim izotopima je ionizirajuće zračenje.

Radioaktivni materijali koji se koriste u različitim primjenama postaju, nakon nekog vremena, djelomično ili potpuno neupotrebljivi, ali često i dalje zadrže veliki dio radioaktivnosti koju su imali (ili stekli) za vrijeme uporabe. Ako ih se ne može (ili ne isplati) preraditi za ponovnu ili daljnju uporabu, odnosno ako nakon prerade preostanu neupotrebljive radioaktivne tvari, dobiva se radioaktivni otpad. Njegova će se radioaktivnost s vremenom smanjivati, te može postati neznatnom već za nekoliko dana ili mjeseci, ali otpad može ostati opasno radioaktivan još mnogo godina. Osim toga, u procesu korištenja radioaktivnih materijala mogu postati radioaktivnima i mnogi obični materijali i predmeti koji s njima dolaze u dodir ili su u njihovoj blizini. Takvi "obični" predmeti i tvari, koji su postali onečišćeni, odnosno radioaktivni u procesu korištenja izvorno radioaktivnih materijala, čine danas u svijetu po obujmu najveći dio radioaktivnog otpada. No, to nije najvažniji i najopasniji dio radioaktivnog otpada. Ono što je zapravo privuklo pozornost najšire javnosti jest relativno mala količina vrlo opasnog i visokoaktivnog otpada koji nastaje u reaktorima nuklearnih elektrana. To je ponajprije iskorišteno nuklearno gorivo, odnosno visokoaktivni otpad koji preostaje nakon njegove eventualne prerade. Iako čini tek nekoliko postotaka volumena ukupnog radioaktivnog otpada u svijetu, visokoaktivni otpad sadrži više od 90% njegove radioaktivnosti. ...


{{Izabrani članci/45, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/46, 2013.

Kuća obitelji Fisher

Dva metra pod zemljom (eng. Six Feet Under) je američka televizijska serija koju je kreirao i producirao Alan Ball. Serija je s emitiranjem započela na kabelskoj mreži HBO u SAD-u 3. lipnja 2001. godine, a završila 21. kolovoza 2005. godine. Sveukupno je snimljeno i prikazano 5 sezona, odnosno 63 epizode. Seriju su producirali Actual Size Films i The Greenblatt/Janollari Studio, a snimana je na različitim lokacijama u Los Angelesu te u holivudskim studijima. Radnja serije vrti se oko obitelji Fisher koja vodi obiteljsko pogrebno poduzeće u Los Angelesu te oko njihovih prijatelja i ljubavnika. Serija prati živote svih likova kroz pet godina. Glavnu glumačku postavu predvode Peter Krause, Michael C. Hall, Frances Conroy, Lauren Ambrose, Freddy Rodriguez, Mathew St. Patrick i Rachel Griffiths koji portretiraju sedam glavnih likova serije.

Serija Dva metra pod zemljom pobrala je hvalospjeve svjetskih kritičara, pogotovo u glumačkim i scenarističkim kategorijama te se konstantno nalazila u vrhu gledanosti HBO programa. Često je opisivana kao jedna od najboljih serija svih vremena s jednom od najboljih završnih epizoda televizijskih serija u povijesti. Osvojila je mnogobrojna priznanja, uključujući devet prestižnih televizijskih nagrada Emmy, tri nagrade udruženja glumaca, tri nagrade Zlatni Globus i nagradu Peabody. [[...


{{Izabrani članci/46, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/47, 2013.

Prikaz jedne od bitaka na Muri za vrijeme jednomjesečne opsade Novog Zrina

Opsada Novog Zrina je oružani sukob između kršćanske vojske, sastavljene od hrvatskih, austrijskih, njemačkih i ugarskih postrojbi, te tursko-tatarskih snaga. Sukob je vođen 1664. godine za kontrolu utvrde Novi Zrin, novoizgrađene nizinske fortifikacije hrvatskog bana Nikole Zrinskog na rijeci Muri u Međimurju, sjeverna Hrvatska, na graničnom području prema tada od Turaka okupiranom teritoriju Ugarske.

Na čelu kršćanske vojske koja je branila utvrdu bio je Nikola Zrinski, te habsburški carski generali Wolfgang Julius grof Hohenlohe-Neuenstein i Peter grof Strozzi, a islamske osvajače s istoka predvodio je veliki vezir Fazıl Ahmed-paša Ćuprilić (tur. Köprülü), uz pomoć Ismail-paše Bošnjaka i drugih visokih dostojanstvenika. Tursko-tatarska opsada trajala je oko mjesec dana, počevši od prvih dana lipnja pa do početka srpnja 1664., i bila je posljednji u nizu više oružanih sukoba vezanih za tu strateški važnu utvrdu, jer su je Turci na kraju osvojili i 7. srpnja 1664. razorili do temelja. Opsada Novog Zrina rezultirala je velikim gubitcima u ljudstvu, kako s hrvatsko-austrijsko-njemačko-ugarske strane, tako i s tursko-tatarske, ali su brojčani podatci o tome separatni, selektivni, kontradiktorni ili nepouzdani. ...


{{Izabrani članci/47, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/48, 2013.

Franjo Josip I.

Franjo Josip I. (Schönbrunn, Beč, 18. kolovoza 1830. - Schönbrunn, Beč, 21. studenoga 1916.), austrijski car i ugarsko-hrvatski i češki kralj (1848. - 1916.). Na prijestolje je došao kao osamnaestogodišnjak u jeku revolucije 1848. godine, nakon abdikacije Ferdinanda I..

Uz vojnu pomoć ruskog cara uspio je 1849. godine ugušiti mađarsku revoluciju, a zatim je uveo apsolutistički režim. Da bi prevladao unutrašnju krizu u Monarhiji car Franjo Josip popustio je pritisku Mađara i priklonio se stvaranju dvojne Austro–Ugarske Monarhije. Time je osigurao lojalnost Austrijanaca i Mađara, ali je nametanjem njihove dominacije nad neaustrijskim i nemađarskim narodima, uglavnom slavenskim stanovništvom, zaoštrio nacionalno pitanje koje je postalo izvor novih sukoba i kriza. Njihov konačan rasplet, koban za opstanak monarhije, zbio se u Prvom svjetskom ratu, ali car nije doživio njegov kraj i propast svoje monarhije.


{{Izabrani članci/48, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/49, 2013.

Umjetnički prikaz površine i atmosfere teraformiranog Marsa

Stoljećima su ljudi nagađali o mogućnosti postojanja života na Marsu, što zbog blizine tog planeta što zbog njegove sličnosti Zemlji. Ozbiljna traganja za tragovima života počela su u 19. stoljeću, a nastavljaju se teleskopskim istraživanjima i slanjem robotskih sondi na površinu planeta. Dok su se rani radovi usredotočili na fenomenologiju i bili na granici fantastike, moderna znanstvena istraživanja fokusiraju se na potragu za kemijskim tragovima života u tlu i stijenama, te potragu za plinovima biomarkerima u atmosferi. Marsovci se vrlo često javljaju u popularnoj kulturi tijekom 20. i 21. stoljeća, a pitanje postoji li na Marsu život ili je on tamo nekada postojao i danas ostaje otvoreno.

Ledeni pokrivači na Marsovim polovima prvi su put primijećeni već sredinom 17. stoljeća, a krajem 18. stoljeća William Herschel dokazuje da se periodično otapaju i smrzavaju. Do sredine 19. stoljeća, astronomi su znali da Mars ima određene sličnosti sa Zemljom kao na primjer sličnu duljinu trajanja dana. Također su znali da je nagib njegove osi sličan Zemljinoj, što znači da prolazi kroz godišnja doba kao i Zemlja, ali su ona bila gotovo dvostruko dulja zato što jedna godina na Marsu traje mnogo duže nego na Zemlji. Ova promatranja dovela su do povećanja u nagađanjima da su tamniji dijelovi Marsa prekriveni vodom, a da su svjetliji kopno. Prema tome bilo je prirodno pretpostaviti da bi neki oblik života mogao nastanjivati Mars. ...


{{Izabrani članci/49, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/50, 2013.

Schindlerova lista (eng. Schindler's List) je američka epska drama iz 1993. godine koju je producirao i režirao Steven Spielberg, a za koju je scenarij napisao Steven Zaillian. Film je temeljen na knjizi Schindler's Ark australskog autora Thomasa Keneallyja. Radnja filma govori o Oskaru Schindleru, njemačkom biznismenu koji je spasio živote više od tisuću uglavnom poljskih Židova tijekom Holokausta omogućivši im da rade u njegovim tvornicama. U filmu su glavne uloge ostvarili Liam Neeson kao Schindler, Ralph Fiennes kao Amon Göth i Ben Kingsley kao Schindlerov židovski knjigovođa Itzhak Stern. John Williams komponirao je glazbu. Film Schindlerova lista svoju je premijeru imao 30. studenog 1993. godine u Washingtonu, a u službenu kino distribuciju pušten je 15. prosinca iste godine u SAD-u. Uz kritike da se radi o jednom od najboljih filmova ikada snimljenih, film je postigao odličan uspjeh na kino blagajnama, osvojio čak sedam prestižnih filmskih nagrada Oscar (uključujući one za najbolji film, redatelja i originalnu glazbu) te nebrojene druge nagrade (uključujući sedam nagrada BAFTA i tri Zlatna globusa). Godine 2007. Američki filmski institut postavio je Schindlerovu listu na osmo mjesto liste stotinu najboljih američkih filmova svih vremena što ga je pomaknulo za jedno mjesto u odnosu na listu iz 1998. godine kada je bio postavljen na deveto mjesto. Na listi najboljih filmova svih vremena na popularnoj filmskoj stranici imdb.com, Schindlerova lista već se preko 15 godina konstantno nalazi među 10 najboljih filmova ikad snimljenih. ...


{{Izabrani članci/50, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/51, 2013.

Hrvatski povijesni muzej

Hrvatski povijesni muzej nacionalni je povijesni muzej trenutno smješten u Matoševoj ulici 9 na zagrebačkom Gornjem gradu. Osim izložbene djelatnosti muzej ima ulogu prikupljanja, očuvanja, stručnog obrađivanja i dokumentacije muzejskih zbirki. U ukupno sedamnaest muzejskih zbirki nalazi se preko 300 000 predmeta, a koji obuhvaćaju razdoblje od ranog srednjeg vijeka do suvremenosti.

Muzej zasada nema stalni postav, već realizira povremene izložbe. To je uvjetovano ponajprije smještajem ove institucije na trenutnu lokaciju u gornjogradsku baroknu palaču Vojković - Oršić - Kulmer - Rauch. Dio muzejskih zbirki nalazi se u Meštrovićevu paviljonu (zgradi HDLU, popularnoj „Džamiji“) na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu. Najavljenim preseljenjem u nekadašnju zgradu Tvornice duhana Zagreb u Klaićevoj ulici bit će moguće realizirati stalni postav i na muzeološki suvremen način prezentirati teme iz hrvatske prošlosti. Hrvatski povijesni muzej državna je institucija financirana iz državnog proračuna, a Grad Zagreb sufinancira programsku djelatnost – izložbe, kataloge i edukativne programe. Unutar Hrvatskog povijesnog muzeja djeluje i Memorijalni muzej Ivan Goran Kovačić u Lukovdolu. Muzej posjeduje knjižnicu, a obavlja i izdavačku djelatnost. ...


{{Izabrani članci/51, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/52, 2013.

Unutrašnjost Bazilike Rođenja Isusova

Bazilika Rođenja Isusova naziv je crkve u Betlehemu za koju se vjeruje da je izgrađena na mjestu gdje je rođen Isus. Danas je ova crkva u zajedničkom vlasništvu Grčkog pravoslavnog patrijarhata u Jeruzalemu, Armenskog jeruzalemskog patrijarhata i Kustodije Svete zemlje, to jest franjevaca koji u ime Svete stolice i Katoličke crkve čuvaju sveta mjesta. Kako kršćani širom svijeta ovom mjestu hodočaste još od 2. stoljeća UNESCO ga je 26. lipnja 2012. godine upisao na popis mjesta svjetske baštine u Aziji, uključujući i obližnje armenske, franjevačke, grčkokatoličke i grkopravoslavne samostane, crkve, tornjeve, terasaste vrtove i hodočasničke staze. Isti dan je upisana i na popis ugroženih mjesta svjetske baštine zbog kontinuirane opasnosti i čestih sukoba Izraelaca i Palestinaca.

Nakon evanđelja koja govore o Isusovu rođenju u Betlehemu (Evanđelje po Mateju i Evanđelje po Luki), ali nikad ne kažu da se to dogodilo u spilji, najstariji je svjedok štovanja betlehemske spilje kao mjesta Isusova rođenja filozof i kasniji kršćanski mučenik Justin, koji je živio sredinom 2. stoljeća, porijeklom je bio iz grada Flavia Neapolis, današnjeg Nablusa u Palestini. U njegovom se tekstu prvi put spominje da je Isus rođen u spilji, što onda ponavlja i Origen u 3. stoljeću. ...


{{Izabrani članci/52, 2013.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)