Wikipedija:Izabrani članci/2016.

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Izabrani članci/1, 2016.

Sisačka tvrđava
Stogodišnji hrvatsko-turski rat, Stogodišnji rat protiv Turaka ili Stogodišnji rat s Osmanlijama naziv je za niz sukoba relativnog nižeg intenziteta ("mali rat") između Hrvatskoga Kraljevstva i Osmanskoga Carstva. Bojište je bilo područje Hrvatskoga Kraljevstva na istoku, od granične crte na istoku iz razdoblja prije turskih osvajanja sve do istočne granice – kako neki pisci navode – ostataka ostatakâ Hrvatske.
Nakon poraza kod Bitke na Krbavskom polju 1493., Turci su započeli opsjedati važna hrvatska uporišta i utvrde: Knin i Skradin pali su pod tursku vlast 1522., a dvije godine nakon Mohačke bitke 1526. pod tursku vlast pada i Jajce, vjerojatno između 20. i 28. siječnja 1528. Tako crta obrane biva pomaknuta unazad te se osvajanjem Požege 1536., Klisa 1537., Nadina i Vrane kod Pakoštana 1538. svela na crtu Požega-Bihać-Velebit-Zrmanja-Cetina. Krajem 1540. Osmansko carstvo okupiralo je hrvatska područja do Senja i Karina, stavljajući Hrvatsku u nezgodan položaj između tih okupiranih dijelova i posjeda Mletačke republike u Dalmaciji. Do 1573. veći je dio Zagore bio pod mletačkom upravom, uslijed čega je i napredak Osmanlija bio usporen.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/1, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/2, 2016.

Caravaggio: "Sveti Franjo u ekstazi" (detalj)
Sveti Franjo u ekstazi je slika u tehnici ulja na platnu talijanskog slikara Michelangela Merisija da Caravaggia, koju neki smatraju prvim ostvarenjem baroka.
Sredinom posljednjeg desetljeća 16. stoljeća Caravaggio izlazi svoje mladalačke faze napuštajući naučene konvencije i, nakon sjajnih postignuća na području genre-slikarstva (Gatanje i Kartaši), odlučuje poslušati savjet rimskog trgovca umjetnina Valentina koji ga je dulje vrijeme nagovarao da se prihvati slikanja vjerskih kompozicija, obzirom da ih je bilo mnogo lakše unovčiti negoli, primjerice, neobavezne genre-scene. Caravaggio je, doduše, i prije slikao vjerske teme, no radilo se o pukom preslikavanju djela drugih majstora za kardinala Puccija, kod kojega je u to vrijeme bio na stanu i hrani, i koji je te slike slao u kapucinski samostan u svojoj rodnoj Recanati, ili o slikanju kompozicija u maniri tada popularnih slikara poput Cavaliere d`Arpina u čijoj radionici je Carravagio proboravio nekoliko mjeseci tijekom 1593. i 1594. godine.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/2, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/3, 2016.

Središte Perušića
Perušić je općina u Hrvatskoj. Nalazi se u Ličko-senjskoj županiji i obuhvaća zapadni dio Ličkog polja. Nastanak Perušića kao organiziranog naselja datira iz ranog novog vijeka 16. i 17. stoljeća, kada se taj prostor nalazio na graničnoj crti između Osmanskog Carstva i Europe. Prvi put se Perušić spominje 1487. godine. Osnivaju ga braća Dominik i Gašpar Perušić. Poljodjelstvo i nešto industrije (ponajviše drvna) osnovne su gospodarske grane. Među najpoznatijim znamenitostima su: crkva Uzvišenja Sv. Križa, Pećinski park Grabovača, Kosinjski most, Jela car i Pisani kamen.
Perušić ima dobar zemljopisni položaj između najvećih hrvatskih gradova. Udaljen je 15 km od Gospića, 110 km do Zadra, 186 km do Zagreba, 191 km do Rijeke, 232 km do Splita, a u blizini se nalaze tri nacionalna parka: NP Plitvička jezera, NP Sjeverni Velebit i NP Paklenica te Park prirode Velebit. Najvažniji su prometni pravci zahvaljujući kojima je Perušić dobro prometno povezan: državna cesta D50 između Otočca i Gospića, autocesta Zagreb-Split i magistralna željeznička pruga MP 11, koja povezuje Zagreb i Split. Kroz željezničku postaju Perušić svakodnevno prometuju putnički i teretni vlakovi, a autobusnim je linijama povezan s Gospićem, Zadrom, Zagrebom i Rijekom.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/3, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/4, 2016.

Anselm Feuerbach: Paolo i Francesca
Spolnost je jedna od tema, kojima se bavi kršćanstvo, nastojeći dati odgovore na razna pitanja vezana za ljudsku spolnost i međuljudske odnose. Prema kršćanskim Crkvama, Bog je zamislio dva ljudska spola; oba imaju jednako dostojanstvo i stvoreni su na sliku Božju te su međusobno komplementarni, pozvani na ljubav i zajedništvo. U svojoj knjizi "Prijeći prag nade" iz 1995. godine, papa Ivan Pavao II. osvrće se na temu ljubavi i seksualnosti: "Nakon svega, mladi ljudi uvijek su u potrazi za ljepotom u ljubavi. Oni žele da njihova ljubav bude lijepa. I onda kada se prepuste svojim slabostima i ponašaju se skandalozno, u dubini svojih srca i dalje žele lijepe i čiste ljubavi. To vrijedi i za mladiće i za djevojke. U konačnici, oni znaju da im samo Bog može dati istinsku ljubav. Kao rezultat toga, spremni su slijediti Krista, bez brige na napore koje će pri tome iskusiti." U kršćanstvu, spolni odnosi izvan braka smatraju se griješenjem. U Katoličkoj Crkvi u takvim situacijama nije dozvoljeno primati svetu pričest dok se osoba ne ispovijedi.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/4, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/5, 2016.

Ruševina nastambe poznate kao „Palača litice”
Nacionalni park Mesa Verde jedan je od 58 nacionalnih parkova Sjedinjenih Američkih Država, smješten na jugozapadnom dijelu američke savezne države Colorada, u okrugu Montezumi, u blizini grada Corteza. Na njegovih 210,9 km², u blizini područja parka poznatog kao „Četiri kuta” (Four Corners), nalaze se brojne veličanstvene ruševine kuća i sela koje su izgradili pripadnici plemena Pueblo Indijanaca od 6. do 12. stoljeća. Zbog toga je Nacionalni park Mesa Verde upisan na UNESCOv popis mjesta svjetske baštine u Americi još 1978. godine. Nastambe u Mesa Verde su djelo predaka današnjih Pueblo Indijanaca koje su Navajo Indijanci zvali Anasazi, što znači „stari narodi” ili „stari neprijatelji”. Oni su veći dio 12. i 13. stoljeća živjeli u nastambama na liticama stijena na prostorima današnjeg Novog Meksika, Arizone i jugozapadnog Colorada. Odabirali su ova mjesta zbog zaštite od polu-aridne klime s neredovitim padalinama i velikim temperaturnim razlikama noći i dana. Prva naselja iz 6. stoljeća su bila ukopavana sela na samoj visoravni i u njima su pronađene tkanine od vlakana biljke juke koja je osnovna sirovina za predmete cijele Anasazi kulture od 6. do 14. stoljeća.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/5, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/6, 2016.

Alojzije_Stepinac
Blaženi Alojzije Stepinac (1898. – 1960.), zagrebački nadbiskup i kardinal, proglašen blaženim 1998. Smatra se jednim od velikana Katoličke Crkve u Hrvatskoj.

Djetinjstvo je proveo u rodnom mjestu. Klasičnu gimnaziju završio je u Zagrebu. Za vrijeme Prvog svjetskog rata sudjelovao je u borbama na talijanskom i solunskom frontu, bio je ranjen i pet mjeseci zarobljenik. Iz rata se vratio kući s činom potporučnika. Nakon studija u Rimu, zaređen je za svećenika 1930. godine. Na njegov prijedlog osnovan je Caritas Zagrebačke nadbiskupije, kojem je bio na čelu. Imenovan je nadbiskupom koadjutorom 1934. godine. Iste godine zaređen je za biskupa.

Postao je zagrebački nadbiskup 1937. godine. Kao žarki i neumorni propovjednik Božje riječi pohađao je svoju prostranu nadbiskupiju promičući Katoličku akciju, Caritas i pobožnost prema Djevici Mariji. Utemeljio je brojne nove župe i organizirao proslavu 1300. obljetnice evangelizacije hrvatskog naroda. Za vrijeme Drugog svjetskog rata pomagao je progonjene i patnike, zbrinuo je 500 prognanih slovenskih svećenika te 6717 bolesne i gladne djece. Prosvjedovao je protiv progona Židova i provedbe nacističkih zakona. U govoru 31. listopada 1943. ispred zagrebačke katedrale osudio je svaku diskriminaciju, rasnu, nacionalnu i vjersku, zatvaranje i ubijanje nevinih, otimanje i palež imovine i mirnih sela.


(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/6, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/7, 2016.

Homer
Homer (grč. Ὅμηρος / Hómēros) je bio legendarni grčki pjesnik, za kojega se ne zna točno kada je živio, pretpostavlja se u 7. i 8. st. pr. Kr., jer su tada dovršeni njegovi epovi Ilijada i Odiseja. Ime mu se pučkom etimologijom povezivalo sa sljepoćom – grč. ὁ μὴ ὁρῶν, ho mè orōn znači "onaj koji ne vidi". Kao što poznati epigram tvrdi, mnogi se gradovi natječu da bi ih se priznalo kao mjesto njegova rođenja: Smirna, Rodos, Kolofon, Salamina, Hij, Arg i Atena.

Zamišljalo ga se kao starog, siromašnog i slijepog pjesnika koji je putovao i živio od recitiranja svojih pjesama. No uzevši u obzir Homerovo živopisno opisivanje, malo je vjerojatno da je doista bio slijep. Homerov je jezik umjetan jezik koji se nije nikada govorio u narodu. To je stari jonski dijalekt u kojem ima i novojonskih oblika i eolskih elemenata, ali i atičkih dijalektizama.

Godine 1354. Francesco Petrarca bješe dobio rukopis Homerovih djela i na svoj je trošak potaknuo prijevod Homerovih djela na latinski jezik. Homerova je djela na grčkome jeziku u Veneciji prvi tiskao Aldo Manuzio te ga tako učinio dostupnim talijanskom narodu. Na hrvatski jezik Homerova je dva najznačajnija epa prvi preveo Tomislav Maretić.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/7, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/8, 2016.

Unutrašnjost špilje Samograd
Pećinski park Grabovača nalazi se u Ličko-senjskoj županiji u Općini Perušić. Od mjesta Perušića udaljen je 2,5 km. Javna ustanova za upravljanje geomorfološkim spomenicima prirode Pećinski park Grabovača osnovana je 2006. godine te upravlja područjem površine 595,5 ha koje je do srpnja 2012. bilo pod preventivnom zaštitom u kategoriji značajni krajobraz. Na Grabovači, uzvišenju-brdu 770 metara nadmorske visine na kontinentalnom dijelu srednjeg Velebita između ličke krške zaravni i perušićkog polja, nalazi se čak ¼ od ukupnog broja zaštićenih speleoloških objekata u Hrvatskoj: osam špilja i jedna jama, a od kojih su tri špilje (Samograd, Medina i Amidžina) dodatno zaštićene kao geomorfološki spomenici prirode i lokaliteti Natura 2000.
Osim speleoloških objekata, od staništa su četiri tipa ugrožena i zaštićena na europskoj razini. U raznolikosti flore ovog područja ističe se 16 zaštićenih biljnih vrsta od kojih su tri zaštićene na nacionalnoj razini (orhideje). Od životinja je zaštićeno 39 vrsta, a treba istaknuti dvije hrvatske zvijerivuka i mrkog medvjeda. Na području Grabovače nalaze se također i četiri izvora pitke vode (Grabovac, Josipovac, Ahmetovac i Crno vrelo) te rijeka Lika – najduža hrvatska ponornica, duga 78 km.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/8, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/9, 2016.

Dizalica iz luke Brugge
Tehnologija srednjeg vijeka u Europi je oblikovana zahvaljujući nizu međusobno povezanih tehnoloških novina: poljodjelskoj revoluciji, novoj vojnoj tehnici te oslanjanju na vodu i vjetar kao izvore energije. Taj tehnološki razvoj daje važan dio odgovora na pitanje kako se je i zašto Europa preobrazila od kulturne zabiti zasnovane na gospodarstvu jedva naprednijem od onog tradicionalnih neolitičkih zajednica u cvatuću i jedinstvenu, ali i agresivnu civilizaciju, koja će povesti svijet u razvoj znanosti i industrije.
Srednjovjekovna je Europa dala malo izuma, većina novina je preuzeta od antike ili iz Kine. Srednjovjekovni su zanatlije dokazali svoju umješnost, smionost i umjetnički genij, ali su proizvodi srednjega vijeka općenito bili u tehničkom smislu slabe kvalitete. Srednji je vijek neprestano morao popravljati, nadomještavati, obnavljati. Crkvena su zvona pucala, zgrade su se urušavale. Slabost srednjovjekovne tehničke opremljenosti očituje se nadasve u osnovnim oblastima, u prevlasti alata nad strojem, slaboj djelotvornosti alata, nedostatnosti poljoprivrednih strojeva i tehničkih pomagala koji daju slab prinos, osrednjosti energetske opreme, prijevoza, financijskog i trgovačkog poslovanja. Rast trgovine i poboljšavanje tehnologije proizvodnje i prijevoza gurao je društvo u smjeru novog gospodarstva.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/9, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/10, 2016.

Jozo Kljaković: Polaganje Isusa u grob, detalj s freske na Mirogoju
Jozo Kljaković (1889.1969.) bio je hrvatski slikar, pisac, ilustrator i karikaturist, jedan od najznačajnijih majstora hrvatskoga slikarstva 20. stoljeća. Rođen je u Solinu kao najstarije od devetero djece u obitelji Nikole Kljakovića Šantića i Pavice Kljaković (rođ. Gašpić). U Splitu je pohađao Kraljevsku veliku realku gdje je i maturirao 1908. godine. Studirao je matematiku i fiziku na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu te arhitekturu na visokim tehničkim školama u Pragu (gdje 1908. paralelno uči slikarstvo kod Vlaha Bukovca) i Beču. U Zagreb dolazi nakon Beča te uči slikati u ateljeu Franje Pavačića, profesora na Obrtnoj školi u Zagrebu. Zatim odlazi na usavršavanje u Rim (na Instituto delle belle arti) i kod Ferdinanda Hodlera u Ženevu (1917.), a 1920. u Parizu na Académie Ranson kod Mauricea Denisa i Marcel-Lenoira uči fresko slikarstvo.
Bio je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u razdoblju od 1921. do 1943. godine, gdje je predavao zidno i dekorativno slikarstvo. Za zagrebačku je Gradsku vijećnicu naslikao sliku Sukob Kaptola i Gradeca na Krvavom mostu i umjesto honorara dobio zemljište na Rokovu perivoju, gdje je sagradio obiteljsku kuću. Bio je član Hrvatskoga društva umjetnosti i organizirao je izložbu Pola vijeka hrvatske umjetnosti koja je 1938. godine održana u Domu likovnih umjetnosti kralja Petra u Zagrebu.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/10, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/11, 2016.

Hrvatski sabor
Hrvatski sabor predstavničko je tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj. Zgrada Hrvatskoga sabora, Saborska palača, nalazi se na Gornjem gradu u Zagrebu. Hrvatski je sabor jednodomno zakonodavno tijelo (parlament) s najmanje 100, a najviše 160 zastupnika. Na temelju općega i jednakoga biračkoga prava, zastupnike se bira tajnim glasovanjem na neposrednim izborima na razdoblje od četiri godine.
Prema Ustavu Republike Hrvatske, Sabor svake godine zasjeda tijekom dva razdoblja: od 15. siječnja do 15. srpnja i od 15. rujna do 15. prosinca. Izvan razdoblja redovnoga zasjedanja, Sabor može zasjedati i izvanredno na zahtjev Predsjednika Republike, Vlade ili većine zastupnika. Predsjednik Hrvatskoga sabora može uz prethodno pribavljeno mišljenje klubova zastupnika parlamentarnih stranaka, sazvati Hrvatski sabor na izvanredno zasjedanje.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/11, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/12, 2016.

El Greco: Ivan Evanđelist
Evanđelje po Ivanu četvrto je evanđelje po redu i u većoj se mjeri razlikuje od prva tri evanđelja, takozvanih Sinoptika (po Mateju, Marku i Luki). Napisano je oko 100. godine i po vremenu pisanja je posljednje kanonsko evanđelje.
Evanđelist Ivan donekle se distancira od Isusove povijesne ličnosti i sadrži već razvijenu kristologiju koja Isusa smatra božanskim Logosom. Prethodna tri evanđelja govore uglavnom o Kristovim propovijedima u Galileji, dok se ovo više bavi propovijedima u Judeji. Za razliku od ostalih, ne sadrži ni jednu Isusovu prispodobu. Pritom su Isusove riječi dugi govori, a ne jezgrovite izreke. Njegov je teološki izričaj vrlo misaon i produhovljen: govor mu vrluda po teološkim visinama i dubinama i zato ga crkvena tradicija rado simbolizira likom orla. Evanđelje po Ivanu oslikava onovremeni sukob ranog kršćanstva i judaizma. Farizeji se predstavljaju na negativan način, dok su Židovi prikazani kako se opredjeljuju za i protiv kršćanstva. To su evanđelje gnostički kršćani smatrali svojom knjigom i upotrebljavali kao primarni izvor za gnostičko učenje, a rano ga je kršćanstvo – uprkos nekim protivljenjima – ipak unijelo u Novi zavjet.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/12, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/13, 2016.

Ravna Gora
Ravna Gora je općina u Gorskom kotaru, u Primorsko-goranskoj županiji. Smjestila se u središnjem dijelu Gorskog kotara na visoravni prosječne nadmorske visine od 775–910 metara po kojoj je navodno i dobila ime. Cijelo je ravnogorsko polje nekoć bilo gusta šuma okružena brdima. Točan datum nastanka Ravne Gore nije poznat: smatra se da je njen početak bio prije izgradnje Karolinske ceste i to najprije u Vrhu (dio Ravne Gore), a zatim na mjestu gdje se i danas nalazi.
Do 17. stoljeća su u ravnogorskom kraju živjeli Hrvati čakavci koji su bili pod frankopanskom gospoštijom. Nakon turskih provala, Ravna Gora je neko vrijeme bila pusta i nenaseljena. Početkom 17. stoljeća u Ravnu Goru su se počeli vraćati neki starosjedioci ili njihova djeca iz Slovenije i Primorja, koji su pobjegli iz Stare Sušice pred Turcima. Njihovo naseljavanje pomogli su knezovi Zrinski i time je pusti ravnogorski kraj ponovno dobio svoje stanovnike. Dan Općine slavi se 15. listopada, a zaštitnica Općine je Sveta Terezija Avilska.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/13, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/14, 2016.

Katedrala Srca Isusova u Sarajevu
Katedrala Srca Isusova u Sarajevu je stolna crkva Vrhbosanske nadbiskupije i ujedno župna crkva istoimene župe. Nalazi se u općini Stari Grad, na atraktivnoj lokaciji do koje vode glavne gradske šetnice. Od 1889., kad je blagoslovljena, stožer je duhovnog života katoličkog puka u Sarajevu. Posvećena je Srcu Isusovom.
Dvije osobe, nadbiskup Josip Stadler (1843. – 1918.) i arhitekt Josip Vancaš (1859. – 1937.), zaslužne su za podizanje nove katedrale u Sarajevu: prvi kao naručitelj, a drugi kao izvršitelj. Katedrala je izvedena u stilu rane gotike, gdje se Vancaš poveo za crkvom Notre Dame u Dijonu. Imao je pravi osjećaj mjere kad je za skromne sarajevske prilike preinačio neke njezine elemente. Oblik svetišta je zadržao, ali je isturene transepte preobratio, s dva dvoetažna aneksa: u sakristiju i riznicu, obje s oratorijem na prvom katu. Polukružne završetke sporednih lađa u Dijonu, stisnute u kut između svetišta i transepta, upotrijebio je kao tornjiće za stube, odmaknute od glavne lađe i prislonjene uz sjeverni zid aneksa. Na mjestu triforija u lađi dijonske crkve on je stavio kružne otvore u koje je umetnuo slike crkvenih otaca. Rozetu iz transepta prenio je na pročelje. Tim preinakama građevinu je prilagodio potrebama u sasvim novom ambijentu i s novom funkcijom. Godine 2005. Katedrala Srca Isusova u Sarajevu proglašena je nacionalnim spomenikom.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/14, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/15, 2016.

Frenološko mapiranje mozga
Filozofija uma je grana suvremene analitičke filozofije koja proučava prirodu uma, mentalnih događaja, mentalnih funkcija, svijesti te njihov odnos s tijelom, osobito s mozgom. Dualizam i monizam dvije su glavne škole misli koje pokušavaju riješiti problem uma i tijela.
Dualizam je stajalište koje tvrdi da su um i tijelo na neki kategorijski način odvojeni jedno od drugoga. Može se pratiti od Platona, Aristotela te Sankhya i Joga škole hinduističke filozofije, ali najpreciznije ju je formulirao René Descartes u 17. stoljeću. Monizam je pozicija da um i tijelo nisu ontološki različite vrste entiteta. Tu je perspektivu prvi put predložio u zapadnoj filozofiji Parmenid u 5. st. pr. Kr. i bila je kasnije usvojena kod racionalista Barucha Spinoze. Fizikalisti tvrde da postoje samo entiteti postulirani fizikalnom teorijom, i da će um biti eventualno biti objašnjen tim entitetima nakon što se fizikalna teorija dovoljno razvije. Idealisti zagovaraju da je um sve što postoji i da je vanjski svijet ili sam mentalan ili iluzija stvorena od samoga uma. Neutralni monisti se priklanjaju stajalištu da postoji neka druga, neutralna supstancija, te da su i materija i um svojstva te nepoznate supstancije. Uobičajeni monizmi 20. i 21. stoljeća su varijacije fizikalizma: u te perspektive spadaju biheviorizam, teorija različnog identiteta, anomalijski monizam i funkcionalizam.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/15, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/16, 2016.

Stari most u Mostaru
Majorizacija Hrvata u Bosni i Hercegovini ili hrvatsko pitanje je pojam koji označava neravnopravan položaj Hrvata u BiH u odnosu na druga dva konstitutivna naroda (Bošnjake i Srbe) i dodatno sustavno smanjivanje prava Hrvata u toj državi. Ključni aspekt hrvatskog pitanja u Bosni i Hercegovini jest nedostatak hrvatskih političkih institucija i sustav koji omogućuje da Hrvate u vlasti predstavljaju osobe koje nemaju potporu hrvatskoga biračkog tijela, već su izabrane po volji političkih elita druga dva naroda. To je najčešće omogućeno raznim nametnutim pravnim i izbornim odredbama.Stalna nastojanja uvođenja građanskog ustroja umjesto poštivanja konstitutivnosti naroda u većinski bošnjačko-hrvatskom entitetu (FBiH) vode daljnjoj neravnopravnosti malobrojnijih Hrvata. Tzv. hrvatsko pitanje i neravnopravnost Hrvata se prvenstveno očituje kroz izborni zakon koji omogućuje preglasavanje Hrvata, primjerice pri izboru hrvatskog člana Predsjedništva BiH ili u izboru zastupnika u gornji dom entitetskog parlamenta, kroz pravila koja Hrvatima ne jamče zaštitu svoje ravnopravnosti ni poštivanje njihove izborne volje, blokiranje uspostave javnog RTV servisa na hrvatskom jeziku te dugogodišnju političku paralizu Mostara. Bosanskohercegovački Hrvati izražavaju i zabrinutost oko statusa hrvatskog jezika, pokušaja ukidanja posebnog hrvatskog obrazovnog sustava te neravnomjerne financijske i gospodarske skrbi FBiH za većinski hrvatska područja.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/16, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/17, 2016.

Kotor
Kotor je grad, općina i luka u Crnogorskom primorju, u krajnjem sjevernoistočnom dijelu Bokokotorskoga zaljeva. Ime grada potječe od srednjovjekovnoga latinskog naziva Catarum, koji se pojavljuje i u oblicima Decadaron, Dekatera, Cathera, Cathara i sl. Arheološki nalazi na području današnjega Kotora upućuju na razmjerno dug život na tom mjestu. Grad je opasan starim, četiri kilometra dugim zidinama kroz koje se u njega ulazi na troja vrata. Od 1979. nalazi se na UNESCO-vu popisu zaštićene svjetske kulturne baštine. U gradu su pomorski muzej, pomorski fakultet, institut za biologiju mora, kazalište, povijesni arhiv te prehrambena, kemijska i metalna industrija. Cestovno je povezan s Cetinjem, Podgoricom, obalom i zaleđem. Kao grčko naselje Kotor je postojao već u III. stoljeću pr. Kr. Početkom V. stoljeća porušili su ga Goti. Nakon propasti Zapadnoga Rimskog Carstva Boka kotorska s Kotorom pripala je Bizantu. U VII. stoljeću postao je najvažniji grad cijeloga zaljeva. U tom je stoljeću dio bizantske arhontije Duklja, a u IX. stoljeću teme Dalmacije. U srednjem vijeku Kotor je bio autonomna komuna, koja je imala svojega kneza i tri vijeća, a pripadali su joj još Grbalj, Dobrota, poluotok Vrmac i povremeno drugi dijelovi Boke kotorske. Do 1185. smjenjivalo se nad Kotorom vrhovništvo Bizanta i dukljanskih vladara. Punu autonomiju uživao je Kotor pod srpskim vladarima Nemanjićima (1186.1371.) te ugarskim (1371.1384.) i bosanskim kraljevima (1384.1391.).
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/17, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/18, 2016.

Ladarice
Ladarice su bile hrvatski ženski vokalni ansambl, koji su 1966. u Zagrebu utemeljili braća Zlatko i Božo Potočnik. Članice tog ansambla i njihov voditelj Božo Potočnik svojim su dugogodišnjim umjetničkim djelovanjem trajno obogatili hrvatsku folklornu i kulturnu baštinu.
Povijest legendarnih Ladarica počinje 1965. godine kad je Božo Potočnik neformalno okupio manju skupinu članica Ansambla LADO s kojima je, za programske potrebe tadašnjega Radio-Zagreba, snimio obrade desetak narodnih pjesama. Godinu dana poslije, braća Zlatko i Božo Potočnik službeno su utemeljili ženski vokalni ansambl, koji je od tada najčešće nastupao kao nonet. Sve su članice tog ansambla također bile zaposlene kao plesačice/pjevačice u Ansamblu LADO, ali su kao vokalni sastav sve do 2003. djelovale neovisno od njega. U početku su nastupale pod imenom Devet mladih, a to su ime – na prijedlog Bože Potočnika – 1968. godine promijenile u Ladarice. Pomno uvježbanim nastupima te brojnim snimljenim izvedbama za radio i televiziju, Ladarice su od zaborava sačuvale mnoge narodne pjesme, a često su nastupale i na festivalima zabavne glazbe. Spomen na njih i njihovo umjetničko ime od 2008. godine svojim nastupima i vokalnim izvedbama čuvaju i svijetom pronose današnje članice Ansambla LADO.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/18, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/19, 2016.

Prizor iz opere "Mila Gojsalića"
Mila Gojsalića povijesna je glazbena drama u tri dijela s prologom hrvatskog skladatelja Jakova Gotovca, za koju je libreto prema vlastitoj istoimenoj poemi priredio Danko Angjelinović. Gotovca je – jednako kao i Angjelinovića – osobito nadahnula legenda o mladoj Mili Gojsalić, koja je 1530. u borbi protiv turskih osvajača hrabro žrtvovala svoj život za slobodu Poljica. Gotovčeva Mila Gojsalića je jedna od tri velike hrvatske junačke opere, svojevrsna slijednica Lisinskijeva Porina i Zajčeva Zrinjskog.
Jakov Gotovac ravnao je solistima, zborom i orkestrom Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu prigodom praizvedbe ove svoje opere 18. svibnja 1952. Režirao je Tito Strozzi, scenografiju i kostimografiju izradio je Ljubo Babić, a koreografiju je osmislila Margareta Froman. Naslovnu je ulogu pjevala Marijana Radev, a u ostalim su ulogama nastupili Emil Kutijaro, Drago Bernardić, Josip Gostič, Josip Križaj, Franjo Paulik i drugi. U Angjelinovićevu tekstu i u Gotovčevoj glazbi snažno je prisutan hrvatski narodni duh, o čemu je Gotovac jednom prigodom rekao: U radu na operi »Mila Gojsalića« rukovodio sam se nastojanjem da djelo po stilu bude napisano u duhu nacionalnog realizma. Nisam se služio nikakvim folklornim citatima, nego sam izrađivao vlastite teme i motive u karakteru narodnoga melosa.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/19, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/20, 2016.

Toranj Hrvatske radiotelevizije
Hrvatski radio je sljednik negdašnje Radio-stanice Zagreb, koja je emitiranje započela 15. svibnja 1926. kao prva radiostanica na jugoistoku Europe. Emitiranje koje je započelo samo jednim programom koji se moglo slušati u Zagrebu i sjeverozapadnoj Hrvatskoj danas čini 16 programa, suvremenim distribucijskim kanalima dostupnih diljem svijeta. Hrvatski radio danas je dio Hrvatske radiotelevizije. Za potrebe radijskoga programa već je 1929. godine utemeljen radijski orkestar, samo tri godine nakon početka emitiranja tadašnjega Radio-Zagreba i samo šest godina nakon utemeljenja prvog radijskog orkestra u Europi. Taj orkestar danas djeluje pod nazivom Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, a poslije njega osnovani su i ostali radijski ansambli: Tamburaški orkestar (1941.), Zbor (1945.) i Plesni orkestar (1946.). Ti su ansambli do danas ostvarili mnogobrojne antologijske snimke raznovrsnih skladbi hrvatskih i stranih skladatelja te održali mnoge zapažene koncerte diljem Hrvatske i svijeta. Dana 25. svibnja 2012. arhiv televizijskoga i radijskoga programa te zbirka notnih zapisa glazbene proizvodnje dobili su status kulturnoga dobra.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/20, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/21, 2016.

Upravni znak lučke kapetanije
Lučka kapetanija je glavna institucija s provedbenom funkcijom u području pomorstva u Republici Hrvatskoj. Na čelu lučke kapetanije nalazi se lučki kapetan po kome je institucija kroz povijest i dobila ime. Lučka kapetanija može pod svojom nadležnošću unutar zakonom određenog područja imati jednu ili više ispostava, hijerarhijski nižih mjesnih jedinica, koje vodi kapetan ispostave. Po važnosti je funkcija lučkog kapetana jednaka čelnim funkcijama Porezne uprave, Carinske uprave, Policijske uprave, Državnog odvjetništva, Županijskog suda, Opće bolnice i sličnih na županijskoj razini.
U prošlosti se s razvitkom pojedinih luka javila potreba za osnivanjem tijela koje će sa stručnoga gledišta i sa snagom državne moći nadzirati i djelovati prema svim subjektima pomorske djelatnosti na lučkom području, a kasnije se to djelovanje proširilo i izvan samoga lučkog područja. Može se reći da lučka kapetanija sa svojom stoljetnom tradicijom predstavlja najjasniji oblik državne vlasti nad pomorskom djelatnošću na moru i priobalju, ali i unutarnjim vodama (rijeke, kanali, jezera).
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/21, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/22, 2016.

Bela Čikoš Sesija: "Pokrštenje Hrvata"
Pokrštenje Hrvata bilo je, po svemu sudeći, postupan proces koji se zbivao u razdoblju od VII. do IX. stoljeća, o čemu svjedoče i različite i neusklađene vijesti bizantskoga cara i kroničara Konstantina Porfirogeneta iz X. stoljeća. Prvi je poticaj za pokrštenje Hrvata najvjerojatnije došao od romanskoga svećenstva u Dalmaciji, koje je slijedilo nastojanje Rima ili još vjerojatnije Ravenne – ili pak oba središta u različito doba – da obnovi crkvenu hijerarhiju u dalmatinskim gradovima u VII. i VIII. stoljeću te nastojanje bizantske vlasti na pokrštavanju novih podložnih naroda. S obzirom na političke promjene koje su slijedile i prevlast Franačke nad Bizantom u tom dijelu Europe, franački misionari iz crkvenih središta Akvileje i Salzburga djelovali su među Hrvatima od kraja VIII. stoljeća, pretežito u sjeverozapadnim krajevima, a bizantski od druge polovice IX. stoljeća u krajevima južno od Cetine (Neretvani), u Bosni, Humu, Travunji i Duklji. U posljednjem su se razdoblju priključili i učenici slavenskih apostola Ćirila i Metoda koji su donijeli slavensko pismo (glagoljicu), jezik i bogoslužje.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/22, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/23, 2016.

Livno
Livno (stariji nazivi: Hlivno, Hlijevno) je općina u jugozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Najznačajniji je grad u Hercegbosanskoj županiji, čije je kulturno i gospodarsko središte te je drugi po veličini grad s većinskim hrvatskim stanovništvom u Bosni i Hercegovini. Leži na 724 m nadmorske visine na istoku centralnog dijela Livanjskog polja, većim dijelom na obroncima i u podnožju brda Bašajkovac, iz kojeg izvire i krška rijeka Bistrica. Okolne planine, kao Cincar, Kamešnica i Tušnica oduvijek su bile omiljene destinacije planinara, koji i danas znaju uživati u ljepoti, miru i čistini stoljetnih šuma. Vrijedna spomena svakako je i Nevidna voda, najdublja jama u Bosni i Hercegovini, koja se nalazi na livanjskoj strani Dinare ponad sela Odžak.
Najraniji do sada pronađeni tragovi naseljavanja ljudi u livanjskom kraju potječu iz pretpovijesnog doba 2000 godina pr.Kr. Od tada pa sve do dolaska Rimljana livanjski kraj naseljavalo je ilirsko pleme Delmati. Na katoličkom groblju u Rapovinama kod Livna arheološka su istraživanja potvrdila da se ondje nalaze ostatci starohrvatske crkve s kraja 9. i početka 10. stoljeća posvećenoj Petru Apostolu. Trag starih vremena posebno je vidljiv u starom, orijentalnom dijelu Livna, Gornjem gradu ili Feri, koji je kao historijsko jezgro današnjeg Livna nastao tijekom 400 godina osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini. Posebno mjesto u osmanskoj arhitekturi grada, osim gradskih zidina, kula, kuća, kapija i česama, čine livanjske džamije. Livno i njegova okolica nadaleko su poznati po livanjskom siru, čiju su recepturu prije stotinjak godina usavršili Austrijanci.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/23, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/24, 2016.

Petar Stipetić
Petar Stipetić je hrvatski general i bivši načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske u mirovini. Rođen je 24. listopada 1937. godine u Ogulinu u radničko-seljačkoj obitelji. Njegov je otac radio na gradilištima za slabu plaću, a majka se bavila poljoprivredom. U rodnom je gradu pohađao i završio osnovnu školu i gimnaziju. Poslije završene gimnazije, 1956. godine prijavio se sa skupinom ogulinskih maturanata na natječaj za Vojnu akademiju Kopnene vojske JNA. Na prijavu ga je privukao natječaj koji je bio vizualno lijepo oblikovan i u kojemu su nuđene određene pogodnosti te – što je bilo najvažnije – besplatno školovanje. Mladi Petar Stipetić odlučio se za vojnu karijeru budući da su mu pokušaji da se upiše na fakultet građevinarstva u Zagrebu propali jer nije uspio osigurati stipendiju, a roditelji nisu imali novaca da mu financiraju studij. Stipetić je pod broj jedan na upitniku odabrao pohađanje Vojno-pomorske akademije Jugoslavenske ratne mornarice, a pod broj dva "Vojnu akademiju Kopnene vojske JNA". Iako nije očekivao da će biti primljen, 1956. upisan je na Vojnu akademiju Kopnene vojske JNA u Beogradu, koju je 1959. uspješno završio s činom potporučnika.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/24, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/25, 2016.

Lumbardska psefizma
O hrvatskom povijesnom prostoru prije doseljenja Hrvata svjedoče najstariji tragovi ljudske nazočnosti na hrvatskom tlu koji potječu iz starijeg kamenog doba. U špilji Šandalji pokraj Pule i u Punikvama pokraj Ivanca otkrivene su kamene izrađevine predneandertalske rase, a ostatci neandertalskoga pračovjeka pronađeni su na Hušnjakovu brijegu u Krapini. Arheološki nalazi iz paleolitika otkriveni su i na drugim lokalitetima diljem Hrvatske (Vindija, Veternica i dr.). Neolitik je obilježen podizanjem stalnih i organiziranih naselja, kao i izradom keramičkoga posuđa i plastike. Na jadranskom području najznačajnije su neolitičke kulture impresso, danilska i hvarska, u unutrašnjosti sopotska i korenovska, a glavna su nalazišta otkopana u Smilčiću pokraj Zadra, Danilu pokraj Šibenika, Markovoj i Grapčevoj špilji na Hvaru i dr. Prijelazno razdoblje iz kamenoga u brončano doba, tzv. eneolitik, u kojem započinje obrada i uporaba prvog metala – bakra, pokriva vučedolska kultura. U brončanom dobu, razdoblju velikih etničkih nemira i migracija, nastavlja se razvijati metalurgija i tehnologija obrade brončanih predmeta. Izdvaja se više kulturnih skupina (u Istri gradinska kultura, u sjevernoj Hrvatskoj kultura polja sa žarama, u Dalmaciji cetinska kultura i dr.), koje su nastale simbiozom prijašnjih kulturnih tradicija i raznovrsnih utjecaja snažnih okolnih kultura.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/25, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/26, 2016.

Najavni plakat prijateljske utakmice Hrvatska – Sjedinjene Američke Države
Međunarodna prijateljska nogometna utakmica Hrvatska – Sjedinjene Američke Države je 21. službena utakmica hrvatske nogometne reprezentacije. Unatoč tome što je odigrana u vrijeme kada Republika Hrvatska još nije proglasila svoju samostalnost, računa se kao prva utakmica u novijoj hrvatskoj povijesti.
Utakmica je odigrana u sklopu proslave vraćanja spomenika banu Josipu Jelačiću na zagrebački Trg bana Jelačića: pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana odigrana je pred 30-ak tisuća gledatelja na stadionu Maksimir dan poslije postavljanja spomenika – 17. listopada 1990. u 19 sati. Izbornik hrvatske reprezentacije bio je Dražan Jerković. Prvi pogodak na utakmici – a samim tim i prvi pogodak za hrvatsku reprezentaciju u novijoj povijesti hrvatskog nogometa – postigao je Aljoša Asanović u 29-oj minuti. Četiri minute poslije Ivan Cvjetković je povećao vodstvo na 2:0, a oba su pogotka postignuta uz asistenciju Marka Mlinarića. Tim je rezultatom završilo prvo poluvrijeme. U drugom je poluvremenu reprezentacija SAD-a pogotkom Troya Dayaka u 80-oj minuti utakmice ostvarila konačni rezultat 2:1. Kapetan hrvatske reprezentacije bio je Zlatko Kranjčar, a najboljim igračem utakmice bio je proglašen Marko Mlinarić.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/26, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/27, 2016.

Zupčanici
Mehanički prijenos je prijenos snage ili gibanja s pogonskoga na gonjeni dio stroja uz pomoć mehaničkog sklopa ili prijenosnika. Taj se sklop u osnovi sastoji od pogonskoga i gonjenoga člana koji rotiraju (vrte), a prijenos se ostvaruje njihovim izravnim dodirom, ili neizravno, remenom, užetom, lancima ili slično. Različitim promjerom članova postižu se njihove različite brzine vrtnje (broj okretaja). Zbog toga je glavno obilježje mehaničkog prijenosa prijenosni omjer, tj. omjer brzine vrtnje pogonskoga i gonjenoga člana. Ako je taj omjer veći od jedan, brzina vrtnje stroja smanjuje se, a zakretni moment, odnosno sila povećava: mehanički je uređaj kojim se to postiže reduktor. Kada je prijenosni omjer manji od jedan, uređaj se naziva multiplikator. Uređaj s promjenljivim prijenosnim omjerom naziva se mjenjač brzine. S pogonskoga na gonjeni član sila se može prenositi njihovim posebnim multiplikator oblikom ili trenjem. Tarni prijenos najjednostavniji je oblik prijenosa izravnim dodirom: snaga se njime prenosi trenjem među članovima – tarenicama. Zupčanički prijenos danas se najčešće primjenjuje, a ostvaruje se parom zupčanika u međusobnom dodiru čije osi mogu biti usporedne, okomite ili kose. Remenski prijenos među članovima ostvaruje se neizravno, preko gibljiva remena spojenih krajeva, a remen može biti plosnat ili klinast. Lančani prijenos također je neizravan, ali se snaga prenosi oblikom članova: čine ga par zupčanika i lanac koji na njih nasjeda. Planetarni prijenos ostvaruje se tako da mu barem jedan član rotira oko dvije osi: vlastite i još jedne. Ovisno o izvedbi, sastoji se od više zupčanika ili tarenica, od kojih je barem jedan središnji nepomične geometrijske osi, a jedan planetarni.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/27, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/28, 2016.

Krist kruni Konstantina VII.
O upravljanju carstvom (latinski: De administrando imperio, skraćeno DAI) djelo je bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta iz 10. stoljeća pisano na grčkom jeziku. Latinski naziv dao mu je 1611. godine nizozemski učenjak Johannes Meursius koji ga je prvi objavio. Konstantin djelu nije dao precizan naziv, već na početku stoji posveta sinu Romanu. Stoga se smatra da je djelo nastalo kao priručnik za budućeg cara.
To je najznačajniji spis za Hrvate i povijest južnih Slavena. U 29., 30., 31. poglavlju (o Hrvatima), u 32. – 36. (o Srbima, Zahumljanima, Travunjanima, Dukljanima i Paganima) te u 13., 40. i 41. poglavlju daje vrlo važne obavijesti o najranijoj povijesti Hrvata; bilježi narodnu predaju o pradomovini i doseobi Hrvata (legenda o petero braće i dvjema sestrama), o propasti bizantske vlasti u Dalmaciji, o borbama Hrvata sa susjednim narodima, i dao je podatke o hrvatskim županijama i gradovima. Djelo je nastalo oko 950., iako je u mnogočemu netočno i proturječno, jedan je od ključnih izvora za hrvatsku ranosrednjovjekovnu povijest.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/28, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/29, 2016.

Vrhbosna, jezgra srednjovjekovne bosanske države u središtu karte
Vrhbosna je srednjovjekovna župa i jezgra srednjovjekovne bosanske države, prava ili prvobitna Bosna. Konstantin Porfirogenet je naziva imenom zemljica Bosna (grč. horion Bosona). Prostirala se oko izvora rijeke Bosne, s gradovima Vrhbosnom, Hodidjedom i Kotorcem. Na mjestu grada Vrhbosne, Turci su izgradili Sarajevo. Od 1463. Vrhbosna je bila središte Bosanskoga Sandžaka.
Život Bosne kao graničnoga područja – i to najprije kao banovine od Borića, prvoga njezina po imenu poznatoga bana 12. stoljeću, a kasnije kao kraljevine (Stjepan Tvrtko okrunjen je za kralja 1377.) – traje oko 300 godina. Tijekom toga vremena priznavala je vrhovnu vlast ugarsko-hrvatskih kraljeva, iako su prisutne i želje za većom samostalnošću. Sultan Mehmed II. Osvajač (arap. el Fatih), koji je pod Jajcem pogubio posljednjeg kralja Bosne Stjepana Tomaševića, osvojio je Bosnu 1463. godine.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/29, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/30, 2016.

Josip Juraj Strossmayer
Josip Juraj Strossmayer (1815.1905.) bio je hrvatski biskup, teolog, političar, utemeljitelj središnjih hrvatskih znanstvenih i kulturnih institucija te pisac i mecena. Bio je jedna od najznačajnijih i najutjecajnijih hrvatskih ličnosti 19. stoljeća.
Podrijetlom je iz kroatizirane njemačke vojničke obitelji: njegov se pradjed iz Gornje Austrije nastanio u Osijeku gdje se vjenčao Hrvaticom. Josip Juraj je u rodnome Osijeku pohađao pučku školu i gimnaziju, a dvogodišnji filozofski tečaj završio je u katoličkom sjemeništu u Đakovu. Potom je studirao teologiju u Pešti gdje je 1834. doktorirao iz filozofije. Godine 1838. je zaređen, i dvije godine boravi u Petrovaradinu kao vikar. Dvije godine kasnije (1840.) odlazi u Augustineum u Beč i 1842. godine postaje doktor teologije i profesor kanonskog prava na bečkom Sveučilištu, polaganjem disertacije o problemu crkvenoga jedinstva. Već za vrijeme školovanja pristajao je uz Ilirski pokret u Hrvatskoj. Od 1842. do 1847. godine profesor je đakovačkoga sjemeništa, a potom je dvije godine u Beču dvorski kapelan i jedan od trojice direktora u Augustineumu. U to doba predavao je i kanonsko pravo na bečkom Sveučilištu. Na prijedlog bana Josipa Jelačića 18. studenoga 1849. imenovan je đakovačkim biskupom. Prigodom ustoličenja u čast i dužnost biskupa Strossmayer je svoj program izrazio riječima "Sve za vjeru i za domovinu." Tom je vjerskom i narodnosnom programu ostao vjeran čitava života.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/30, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/31, 2016.

Augustov forum: Hram Marsa Ultora
Augustov forum drugi je po starosti među carskim forumima u Rimu. Podignut je između 42. g. pr. Kr. i 2. g. pr. Kr. kao reprezentativno gradsko okupljalište, kojim je dominirao monumentalni Hram Marsa Ultora.
Tijekom bitke kod Filipa protiv Bruta i Kasija, ubojica njegova adoptivna oca Julija Cezara, Oktavijan, budući car August, zavjetovao se da će ako pobijedi, u Rimu podići hram bogu Marsu Osvetniku (Mars Ultor). To je i učinio, podigavši oko hrama forum koji se na sjeveru nastavlja na Cezarov forum, prvi u nizu rimskih carskih foruma, kojima je – zbog skučenosti i pretrpanosti rimskog Foruma – osim osiguranja nužnih novih reprezentativnih prostora za javno okupljanje, jednako važna funkcija bila politička propaganda tj. ovjekovječenje naručiteljeve slave. Premda je u početku planirao još monumentalniji sklop, zbog velikih teškoća oko otkupa zemljišta sredstvima iz ratnog plijena, prvotni je plan morao biti donekle izmijenjen. To se prije svega vjerojatno odnosi na jugoistočni ugao, na kojem je očita tlocrtna asimetrija vješto prikrivena kolonadama portika. Forum je zauzimao prostor veličine 125x118 metara. Na njega se s Cezarovog foruma ulazilo kroz tri ulaza. S dužih strana bio je omeđen kolonadama, a na istočnom kraju nalazio se Hram Marsa Ultora. U središtu foruma nalazio se carev trijumfalni brončani četveropreg.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/31, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/32, 2016.

Palača Skočibuha
Palača Skočibuha renesansna je palača obitelji Stjepović-Skočibuha, smještena u Restićevoj ulici u Dubrovniku, u gradskom predjelu Pustijerni. Izgrađena je između 1549. i 1553. godine te je jedna od rijetkih do danas očuvanih dubrovačkih renesansnih palača koja je preživjela sve prirodne i društvene potrese. Danas je dijelom u funkciji stambene zgrade, a dijelom neiskorištena i prepuštena propadanju. Izgrađena je na mjestu nekadašnje kuće vlastelina Nika Đurđevića. Naručitelj palače bio je pučanin Tomo Stjepović zvani Skočibuha, pripadnik obitelji pomoraca sa Šipana. Rođen je 1484. godine, a obogatio se pomorstvom, brodogradnjom i trgovinom. U razdoblju od 1527. do 1557. godine intenzivno kupuje zemlju i kuće te gradi palače za sebe i svoju obitelj. O njegovoj poslovnoj umješnosti, ali i o promjeni društvene strukture u tom razdoblju, najbolje svjedoči činjenica da je obiteljsku palaču dao izgraditi na Pustijerni, prestižnome dijelu grada koji je dotad kroz povijest bio rezerviran za vlastelu zbog blizine katedrale i Kneževa dvora (što je palača bliža javnom i crkvenom središtu grada, to je njen vlasnik bitniji). Za nacrt pročelja palače na Pustijerni koji nastaje 1549. godine zaslužan je majstor Antun iz Padove. Gradili su je od 1550. do 1553. godine domaći majstori pod vodstvom Ivana Doriša. Za kameni namještaj i prozore trećega kata bili su zaduženi Josip i Ivan Andrijić. Palača je nakon obitelji Skočibuha mijenjala vlasnike, a posljednja plemićka obitelj u čijem je vlasništvu bila jest obitelj Bizzaro.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/32, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/33, 2016.

FIFA Svjetsko klupsko prvenstvo.svg
FIFA Svjetsko klupsko prvenstvo međunarodno je nogometno natjecanje koje organizira FIFA, krovna organizacija svjetskoga nogometa. Prvo natjecanje odigrano je 2000. godine. U razdoblju od 2001. do 2004., natjecanja su bila otkazana zbog raznih okolnosti, najviše zbog propasti FIFA-ine markentinške tvrtke ISL. Natjecanja su ponovno pokrenuta 2005. godine i od tada se održavaju svake godine u prosincu. Osim Brazila, dosadašnji su domaćini prvenstva bili Japan, Ujedinjeni Arapski Emirati i Maroko. Prvo Svjetsko klupsko prvenstvo u Brazilu igralo se paralelno s Interkontinentalnim kupom, natjecanjem koje su zajednički organizirale europska (UEFA) i južnoamerička nogometna organizacija (CONMEBOL) i koje se igralo od 1960. godine između pobjednika Kupa prvaka (kasnije UEFA Liga prvaka) i Copa Libertadores. Godine 2005., nakon posljednjega izdanja Interkontinentalnoga kupa, to je natjecanje spojeno s FIFA-inim klupskim prvenstvom.
Aktualni prvak svijeta je španjolska Barcelona, koja je rezultatom 3:0 porazila argentinski River Plate u finalu prvenstva 2015., osvojivši tako svoj rekordni treći naslov. Do danas je Svjetsko klupsko prvenstvo osvajalo ukupno devet momčadi: Barcelona je dosad najuspješnija, a brazilski je Corinthians osvojio dva naslova. Ostali pobjednici natjecanja su São Paulo i Internacional (Brazil), Milan i Internazionale (Italija), Manchester United (Engleska), Bayern München (Njemačka) i Real Madrid (Španjolska).
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/33, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/34, 2016.

Cetingradski sabor 1527.JPG
Kraljevina Hrvatska (također i Banska Hrvatska) došla je pod habsburšku vlast nakon rasula hrvatsko-ugarskog kraljevstva kad je 1. siječnja 1527. hrvatski sabor u Cetinu samostalno izabrao Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja. Već svedena na "ostatke ostataka", Kraljevina Hrvatska je mukotrpnim borbama s Osmanlijama vraćala svoj teritorij, da bi mirovnim sporazumima 1699. i 1718. izbila na današnje granice. Međutim, protivno starim obećanjima, bečki je dvor oslobođene krajeve Kraljevine Hrvatske uključivao u vojne krajine, a ne pod vlast hrvatskoga bana i sabora. Vlast Marije Terezije donosi određena poboljšanja hrvatskog položaja, ali i nove ratove. Već od kraja 18. stoljeća Hrvatska je prisiljena boriti se za svoju samobitnost prema Ugarskoj. Hrvatski narodni preporod i proces stvaranja moderne nacije kulminirali su hrvatsko-mađarskim ratom pod Jelačićevim vodstvom 1848./9., nakon kojeg su uslijedile teške godine Bachova apsolutizma. Obnovom parlamentarizma Kraljevina Hrvatska je polako gradila moderni politički život te je sklapanjem Nagodbe s Ugarskom 1868. ušla u novu državno-pravnu eru.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/34, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/35, 2016.

Ernest Rutherford LOC.jpg
Ernest Rutherford (1871. – 1937.) bio je britanski i novozelandski kemičar i fizičar. Studirao je u Cambridgeu te bio sveučilišni profesor u Montréalu (od 1898.), direktor Fizičkog instituta Sveučilišta u Manchesteru (od 1907.) i od 1919. direktor Cavendisheva laboratorija u Cambridgeu. Godine 1903. bio je izabran za člana Kraljevskog društva za poboljšanje znanja o prirodi. Isprva se bavio proučavanjem radioaktivnoga raspada. Prvi je uočio da se zračenje radija sastoji od dviju vrsta zraka (1897.), koje je nazvao alfa- i beta-zrake. Zajedno s Frederickom Soddyjem uveo je pojam vremena poluraspada i izveo zakone radioaktivnoga raspada. Proučavanjem raspršivanja alfa-čestica na atomima, Rutherford je došao do zaključka da atom (čija je veličina 10–10 m) nije cjelovit djelić materije (Rutherfordov model atoma), nego je složen od pozitivne atomske jezgre (veličine 10–14 m) i elektrona koji kruže oko nje: prvi je upotrijebio riječ proton za pozitivno naelektriziranu česticu u jezgri atoma. Od Rutherforda potječe i jednakost za raspršivanje alfa-čestica na atomima; godine 1925. utvrdio je i odstupanje od te jednakosti do kojega dolazi kod vrlo bliskih sudara alfa-čestice i jezgre, kada nuklearno međudjelovanje postaje mnogo važnije od električnoga. Bombardirajući dušik alfa-česticama, Rutherford je 1919. izveo prvu pretvorbu (transmutaciju) jednog elementa u drugi. Za istraživanje radioaktivnoga raspada kemijskih elemenata i radova o radioaktivnosti dobio je 1908. Nobelovu nagradu za kemiju.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/35, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/36, 2016.

Toranj Hrvatske radiotelevizije
Hrvatska radiotelevizija (skraćeno HRT) hrvatska je javna radijska i televizijska ustanova, kojoj je taj status dodijeljen 2001. Zakonom o Hrvatskoj radioteleviziji: tim Zakonom i propisima donesenim na temelju toga Zakona uređeni su djelatnost, funkcija i sadržaj javnih usluga, financiranje, upravljanje, nadzor i način rada Hrvatske radiotelevizije. Na Hrvatsku radioteleviziju primjenjuju se i odredbe Zakona o elektroničkim medijima. Osnivač Hrvatske radiotelevizije jest Republika Hrvatska, a osnivačka prava ostvaruje Vlada Republike Hrvatske.
Kao datum osnivanja Hrvatske radiotelevizije uzima se 15. svibnja 1926., datum osnivanja Hrvatskoga radija. Negdašnja Televizija Zagreb, a danas Hrvatska televizija, s emitiranjem je počela trideset godina poslije, 7. rujna 1956. godine. Zakonom koji je Hrvatski sabor donio 29. lipnja 1990. Radiotelevizija Zagreb preimenovana je u Hrvatsku radioteleviziju. U obavljanju svoje djelatnosti Hrvatska radiotelevizija neovisna je o svakome političkom utjecaju i komercijalnom interesu. U svojemu sastavu Hrvatska radiotelevizija osim televizije, radija i internetskih portala ima i Simfonijski orkestar HRT-a, Jazz orkestar HRT-a, Tamburaški orkestar HRT-a i Zbor HRT-a. Dana 25. svibnja 2012. arhiv televizijskoga i radijskoga programa te zbirka notnih zapisa glazbene proizvodnje dobili su status kulturnoga dobra.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/36, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/37, 2016.

Soljani
Soljani su selo na jugu Vukovarsko-srijemske županije u općini Vrbanja: s okolnim selima spada u područje Cvelferije. Najbliža veća mjesta su Županja, koja se nalazi 28 km sjeverozapadno od Soljana, i Brčko u BiH, koje se nalazi 18 km zapadno od Soljana. Selo se nalazi u istočnom dijelu županjske Posavine, a leži na ravnome tlu nadmorske visine 86-88 m. Tereni prema rijeci Studvi, graničnoj rijeci sa Srijemom, još su niži.
Posuđe u obliku zdjela, ćupova i lonaca iz vremena 4. do 3. tisućljeća prije Krista, koje je pronađeno prilikom kopanja temelja lovačke kuće uz rijeku Studvu u blizini Soljana, svjedoči o davnoj naseljenosti Soljana i okolnoga područja. Osim tih nalaza u neposrednoj blizini Soljana koji pripadaju vučedolskoj kulturi, nekoliko je mještana prilikom obrade oranica pronašlo različite predmete, poput sjekire, kamenog pršljena, koštanih igli za pletenje mreže i slično, koji su stari više od 5000 godina, što su potvrdili i arheolozi zavičajnoga muzeja "Stjepan Gruber" iz Županje i Muzeja Slavonije iz Osijeka. U vrijeme Rimskoga Carstva na ovim se prostorima pružala glavna rimska cesta koja je vodila od Aemone (današnja Ljubljana) prema Sirmiumu.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/37, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/38, 2016.

Pyramid of 35 spheres animation2.gif
Fizika čvrstog stanja je grana fizike koja proučava strukturu tvari u čvrstome stanju (krutine) te s pomoću kvantne fizike istražuje svojstva i procese u kristalnome i amorfnome obliku tvari, svojstva kristalizirane tvari i pojave vezane uz promjene fizikalnih veličina (primjerice temperature, tlaka, dimenzija i oblika mikrokristala, broja i vrste defekata u kristalnoj rešetki i drugo). Zakonitosti utvrđene za kristaliziranu tvar primjenjuju se djelomično i na amorfne krutine ili smjese kristalne i amorfne tvari te visokoviskozne tekućine (primjerice fotoosjetljiva stakla, krute polimere, keramiku i drugo). Mikroskopska teorija čvrstog stanja primjena je kvantne mehanike na čvrsto stanje. Njezini rezultati uspješno tumače kvalitativne razlike među različitim čvrstim tijelima, a u mnogim slučajevima omogućuju i kvantitativni pristup svojstvima tih tijela. Budući da je čvrsto stanje sustav od velikog broja atoma, teorija čvrstog stanja služi se nizom približenja (aproksimacija). Tako se pretpostavlja da se ponašanje atomskih jezgara i elektrona može opisivati nezavisno. Pri razmatranju gibanja jezgara ne uzima se u obzir gibanje elektrona, tj. atomi se promatraju kao cjeline. Takav je pristup opravdan za objašnjenje nekih mehaničkih i termodinamičkih svojstava koja potječu od međusobnoga elastičnoga vezivanja atoma. Razmatraju li se elektronska stanja, uzima se da atomske jezgre miruju.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/38, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/39, 2016.

Antestor
Antestor je norveški ekstremni metal sastav osnovan 1989. godine u Jessheimu. Zaslužan za nastanak sjevernoeuropske kršćanske metal scene, Antestor je jedini kršćanski black metal sastav čiji je album The Return of the Black Death objavila diskografska kuća Cacophonous Records: taj album, prodan u više od 10.000 primjeraka, potaknuo je razvoj i kršćanskoga black metal pokreta.
U kasnim devedesetim godinama 20. stoljeća sastav svojem glazbenom stilu daje naziv "sorrow metal" te odbacuje naziv black metal zato što je black metal, kao pokret, u očima norveške javnosti bio povezan sa sotonizmom. Prema časopisu HM, progresivni elementi na njihovu albumu Martyrium u norveškoj su ekstremnoj metal sceni bili daleko ispred njihova vremena. Sastav Antestora često se tijekom godina mijenjao: prvi pjevač sastava Martyr napustio je Antestor 2000. godine, a tri godine poslije sastav je napustio i prvi bubnjar Armoth. Ubrzo nakon toga sastavu se priključilo nekoliko članova black metal sastava Vaakevandring. Antestor danas čine pjevač, gitarist i osnivač sastava Vemod, gitarist Erkebisp, pjevač Vrede, bubnjar Jo Henning Børven i basist Erik Normann Aanonsen.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/39, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/40, 2016.

HŠK Zrinjski Mostar Logo.svg
HŠK Zrinjski Mostar je hrvatski nogometni klub iz Mostara i dio je športskoga društva Zrinjski Mostar. Klub igra u nogometnoj Premijer ligi Bosne i Hercegovine i tijekom zadnjih nekoliko godina postao je jedan od najjačih bosanskohercegovačkih nogometnih klubova. Momčad Zrinjskoga mnogi nazivaju plemići.
Klub je poznat po svojim vjernim navijačima Ultrasima, a domaće utakmice igra na stadionu HŠK Zrinjski. Utemeljen je 1905. godine i to je najstariji nogometni klub u Bosni i Hercegovini. Nakon Drugog svjetskog rata, u kojem se natjecao u Prvoj nogometnoj ligi tadašnje Nezavisne Države Hrvatske, poslijeratne su komunističke vlasti Zrinjskom zabranile rad. Klub je obnovljen 1992. godine. Igrao je u nogometnoj ligi Hrvatske Republike Herceg-Bosne do 2000. godine kada je pristupio Premijer ligi BiH. U sezoni 2004./2005. Premijer lige BiH, na svoju stotu obljetnicu postojanja, HŠK Zrinjski osvojio je svoju prvu titulu prvaka Bosne i Hercegovine.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/40, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/41, 2016.

Bruno Bušić.jpg
Ante Bruno Bušić (1939.1978.), zagovornik demokratske suverene i slobodne Hrvatske. Bio je domoljub, disident, književnik, povijesni istraživač, karizmatični prognanik 1970-ih godina i politički vođa hrvatske emigracije. Rođen je 6. listopada 1939. godine u selu Vinjanima Donjim pokraj Imotskoga, u zaseoku Bušića Draga, kao sin Josipa (Joze), sudskoga službenika i pravnika, i Ane rođene Petrić iz hercegovačkih Vinjana pokraj Posušja. Majka mu je umrla 1943. godine. Osnovnu je školu pohađao u rodnome mjestu Vinjanima Donjim. Tijekom gimnazijskoga školovanja došao je pod prismotru Službe državne sigurnosti (UDBA) zbog anonimne ankete u kojoj je izrazio kritiku komunističke Jugoslavije. Kao đak isticao se kratkim pričama koje je objavljivao u vodećim omladinskim listovima. Godine 1955. dobio je nagradu Poletova žirija čiji su članovi bili Mirko Božić i Zlatko Tomičić.
Bruno Bušić ubijen je u 16. listopada 1978. godine u Parizu, ubio ga je plaćeni ubojica Službe državne sigurnosti, zloglasne jugoslavenske tajne policije.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/41, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/42, 2016.

Ivan Meštrovic cropped.jpg
Ivan Meštrović (1883.1962.) bio je hrvatski kipar, najistaknutiji kipar hrvatske moderne skulpture, arhitekt i književnik te svojedobno vodeća ličnost umjetničkoga života u Zagrebu. Školovao se u klesarskoj radionici Pavla Bilinića u Splitu i na Akademiji u Beču, gdje se formirao pod utjecajem secesije. Putovao je Europom i upoznavao djela antičkih i renesansnih majstora, osobito Michelangela, te francuskih kipara A. Rodina, A. Bourdellea i A. Maillola. Bio je začetnik i ideolog nacionalno-romantične skupine Medulić (zagovarao je stvaranje umjetnosti nacionalnih obilježja nadahnute junačkim narodnim pjesmama). Za Prvoga svjetskoga rata živio je u emigraciji. Nakon rata vratio se u domovinu i tada je započelo dugo i plodno razdoblje njegove kiparske djelatnosti i pedagoškoga rada. Godine 1942. emigrirao u Italiju i zatim 1943. u Švicarsku, a 1947. u Sjedinjene Američke Države. Bio je profesor kiparstva na Sveučilištu u Syracusi i potom od 1955. u South Bendu. Njegov izniman kiparski talent očituje se u lirskoj i dramskoj ekspresiji ljudskoga tijela, što ga svrstava među istaknute osobnosti svjetske umjetnosti prve polovice 20. stoljeća i nesumnjivo među najistaknutije hrvatske umjetnike čije je djelo u svoje doba doživjelo svjetska priznanja. Slikao je u ulju, pisao eseje, memoare o javnome i političkom životu svojega doba i pripovijetke. Godine 1952. poklonio je hrvatskom narodu Galeriju i Kaštelet u Splitu, Atelijer Meštrović u Zagrebu i obiteljsku grobnicu, crkvicu Presvetog Otkupitelja u Otavicama u kojoj je po vlastitoj želji pokopan.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/42, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/43, 2016.

Tip štedne žarulje, koji se najčešće rabi u Europi.
Štedna žarulja ili kompaktna fluorescentna žarulja (engl.: compact fluorescent lamp - CFL), vrsta je fluorescentne cijevi. Napravljene su s namjerom zamjene klasične žarulje s užarenom niti (engl. incandescent light bulb). Štedne žarulje "troše" manje električne energije, imaju duži vijek trajanja, ali su zato dosta skuplje i, zbog sadržaja žive, potencijalno opasne po zdravlje ljudi i okoliš. Spiralni tip štedne žarulje ima nešto niži stupanj iskorištenja od cjevastog tipa, zbog debelog sloja fluorescentnog nanosa na donjoj strani. Štedne žarulje zrače drugačiji svjetlosni spektar od žarulja sa žarnom niti odnosno klasičnih žarulja. Nije identičan spektru užarenog tijela, a ovisi o vrsti fluorescentnog premaza. U uporabi su različiti premazi koji daju svjetlost različite temperature.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/43, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/44, 2016.

»Alegorija Čistilišta« (Giovanni Bellini, Firenca, Galleria degli Uffizi)

Čistilište (latinski: purgatorium) je naziv za čišćenje duše nakon smrti, s ciljem postizanja svetosti potrebne za ulazak u raj. Pojam se pojavljuje gotovo isključivo u katoličanstvu kao dogma vjere. U književnosti, talijanski pjesnik Dante Alighieri, napisao je istoimenu knjigu u trilogiji Božanstvene komedije. U Bibliji se riječ "čistilište" nigdje izričito ne spominje, ali se spominje učenje u pogledu čistilišta.

O pojmu se raspravljalo i prije Isusa Krista, u sklopu zbrinjavanja preminulih i molitve za njih. U judaizmu (Druga knjiga o Makabejcima 12,46) koji se smatra prethodnicom kršćanstva, smatralo se da molitva za preminule pridonosi njihovu čišćenju u zagrobnom životu. Katolička Crkva govori o čistilištu kao o otajstvenom obliku čišćenja za pokojnike, kojima pomaže molitva Crkve. To je smisao kršćanske solidarnosti Kristova tijela preko misa za pokojne. Ljudsko biće koje je umrlo kao grešnik ne može ući u Božje kraljevstvo bez čišćenja i kada njegov posljednji izbor ne vodi u pakao, nego prema nebu.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/44, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/45, 2016.

Razorena katolička crkva u Lovasu 1991.
Pokolj u Lovasu bio je ratni zločin. Počinile su ga snage JNA i srpskih paravojnih postrojba, sastavljenih od domaćih Srba i Srba iz Srbije između 10. i 18. listopada 1991. godine, za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku u Lovasu. Napad na ovo selo je bio dijelom akcije kojim se "čistilo" teritorij za napredovanje velikosrpskih postrojbi u okolici grada Vukovara, na kojem je zapelo olako osvajanje Hrvatske. Ujedinjeni Narodi u svojem izvještaju navode da su četničke postrojbe, Dušan Silni i Beli orlovi, sudjelovali u napadu na Lovas. Metoda je bila putem fizičkog uklanjanja nesrpskog stanovništva, bilo ubijanjem, bilo natjerivanjem u izbjeglištvo (zastrašivanjem okrutnim ratnim zločinima) te prognavanjem iz ciljanog područja. Na putu im se tako našlo i selo Lovas. Stanovnici Lovasa pozvani su na pregovore s JNA u Šidu 27. rujna 1991. godine. Pregovori su bili neuspješni; pošto su saznali za uništenja susjednih sela, stanovnici Lovasa nisu bili spremni predati sve oružje JNA i srpskim paravojnim postrojbama. Ipak, odlučili su predati dio svojeg oružja i suzdržati se od napada na JNA, ali se braniti od napada paravojske. JNA je prvi put napala Lovas 30. rujna te potom dva dana kasnije, kada je oštećen silos i katolička crkva.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/45, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/46, 2016.

Shematski prikaz Boja u Splitskom kanalu 14. i 15. studenog 1991.
Boj u Splitskom kanalu je pomorski boj između snaga Hrvatske ratne mornarice (HRM) i znatno nadmoćnijih snaga Jugoslavenske ratne mornarice (JRM) u Splitskom kanalu 14. i 15. studenog 1991. godine. Pobjeda Hrvatske ratne mornarice u ovom boju imala je veliku ulogu. Grad je obranjen, okupatorska je mornarica protjerana iz hrvatskih unutarnjih voda, probijena je pomorska blokada na Jadranu, a hrvatski su branitelji uspostavili normalne komunikacije na moru.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/46, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/47, 2016.

Oton Iveković: Juriš Nikole Šubića Zrinskog i preostalih branitelja iz sigetske tvrđave.

Opsada Sigeta, osmanska vojna operacija u Stogodišnjem hrvatsko-turskom ratu. Trajala je od 5. kolovoza do 7. rujna 1566. godine. Zapamćena je po hrabroj pogibiji zapovjednika Nikole Šubića Zrinskog i čitave posade, koja se nije htjela predati Turcima - i svojom žilavom obranom spasila Mađarsku, Hrvatsku i Austriju od pada u turske ruke.

Utvrda Siget imala je u drugoj polovici 16. stoljeća izuzetni geostrateški značaj za obranu Kraljevstva krune sv. Stjepana, a sprječavala je prodor Turaka prema Budimu i Beču.

Nakon mjesec dana opsade Nikola Zrinski s manjim brojem preživjelih vojnika iz utvrde, provalio je iz nje, te zajedno s braniteljima utvrde poginuo u boju. Tijekom opsade umro je i sultan Sulejman I. zvani Veličanstveni.

.
(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/47, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/48, 2016.

Bogoslav Šulek

Bogoslav Šulek (Bohuslav; Sobotište (Okrug Senica), Slovačka, 20. travnja 1816. - Zagreb, 30. studenoga 1895.), bio je hrvatski jezikoslovac, povjesničar, publicist i leksikograf slovačkoga podrijetla. Utemeljiteljem je hrvatskoga znanstvenog nazivlja. Šulek se rodio u Sobotištu (Slovačka), 1816. godine. Pučku školu pohađao u Sobotištu, evangelički licej u Požunu (Bratislava). Ne zaredivši se za pastora i ne mogavši poći na studij u Jenu, u studenome 1838. godine dolazi k bratu u Brod na Savi, uspostavlja vezu s Ljudevitom Gajem (1839.) i od jeseni iste godine u Zagrebu radi u tiskari Franje Župana. U Gajevim izdanjima počinje surađivati 1841. godine. Godine 1844./1845. glavni je urednik ilegalnoga lista "Branislav" koji je tiskan u Beogradu. Od 1846. godine uređuje Gajeve "Novine Horvatske, Slavonske i Dalmatinske", od broja 113 1849. godine "Slavenski jug" a od 1850. godine "Jugoslavenske novine". U pedesetim godinama intenzivno djeluje kao pisac popularnih priručnika (na primjer Naputak za one, koji uče čitati, Početnica za djecu, Prirodopis za niže škole, Biljarstvo za višje gimnazije i ine). Istodobno radi na njemačko-hrvatskome rječniku. Pobijao je velikosrpska jezičnopolitička presizanja srpskoga jezikoslovca i folklorista Vuka Karadžića.


(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/48, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/49, 2016.

Plantažiranje Irske po etapama

Plantažiranje Irske bio je proces u 16. i 17. stoljeću kojim je engleska kruna oduzimala zemljišne posjede u Irskoj domaćem stanovništvu te kolonizirala to zemljište doseljenicima iz Engleske i Škotskih nizina. Taj proces je slijedio seobe manjih razmjera u Irsku još od 12. stoljeća, koji je rezultirao stvaranjem etničke skupine u Irskoj poznate kao Stari Englezi. U 16. stoljeću u tom se procesu u cijeloj zemlji prvenstveno oduzimalo zemljište gaelskim klanovima i hiberno-normanskim dinastijama, uglavnom u pokrajinama Munsteru i Ulsteru. Zemlju je kruna davala kolonistima ("plantažerima") iz Engleske. Proces je započeo u vrijeme vladavine Henrika VIII., a nastavio se pod kraljicama Marijom i Elizabetom I. Koloniziranje se ubrzalo pod Jakovom I., Karlom I. i Oliverom Cromwellom, a u njihovo su vrijeme plantažeri kolonisti dolazili također iz Škotske. Rano plantažiranje u 16. stoljeću težilo je stvaranju malih "uzornih" kolonija. Kasnije su se zasnivali na masovnim zapljenama zemljišta od irskih veleposjednika i kasnijeg useljavanja velikog broja doseljenika iz Engleske i Walesa, a kasnije također iz Škotske. Konačno službeno plantažiranje dogodilo se pod engleskim Commonwealthom i Cromwellovim protektoratom tijekom 1650-ih, kada su se tisuće vojnika naselili u Irskoj. Osim plantažera, značajna migracija u Irskoj nastavila se dobrano u 18. stoljeću, iz Velike Britanije i kontinentalne Europe.


(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/49, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/50, 2016.

Prikaz zviježđa Kočijaša.

Galaktičko protusredište ili galaktički anticentar je teorijska točka na nebu smještena izravno nasuprot središta galaktike Kumove slame. Budući da je točka odnosna, varirati će ovisno o promatračevom položaju. Ona zapravo nije čvrsta točka u prostoru. Većinu vremena ovaj se pojam odnosi na protusredišnu točku gledano s točke gledišta promatrača na planetu Zemlji. Štoviše, točke na nebu nisu ograničene na konačno područje. Drugim riječima, dva objekta u različitim galaktikama mogu oba biti u galaktičkoj protusredišnoj točci dokle god su u pravcu nasuprot pravca galaktičkog središta, umnogome onako kako zvijezde u zviježđu mogu u potpunosti ne biti ni u kakvom odnosu usprkos što su vizualno blizu jedna drugoj.


(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/50, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/51, 2016.

Parliament-Ottawa.jpg

Ottawa (engleski izgovor: [ˈɒtəwə], francuski izgovor: [ɔtaˈwa]) je glavni grad Kanade. Grad se nalazi u južnom dijelu pokrajine Ontario, na rijeci Ottawi (Outaouais) koja tvori prirodnu granicu između Ontarija i Québeca. Na drugoj strani rijeke nalazi se susjedni grad Gatineau. Ova dva grada, zajedno sa okolnim općinama, čine Regiju nacionalne prijestolnice (National Capital Region ili Région de la capitale nationale). Iako općinama u ovoj regiji upravljaju različite lokalne vlasti, saveznim područjima unutar regije upravlja Komisija nacionalne prijestolnice (National Capital Commission ili Commission de la capitale nationale).

Grad Ottawa je dvojezično područje, gdje su službeni jezici engleski i francuski. Materinski jezik 63% stanovništva je engleski, dok francuskim kao materinskim jezikom govori 15% stanovništva. Oba ova jezika široko su korištena. U 2006. godini imala je 812.129 stanovnika u gradskom području, a 1,168.788 na širem metropolitanskom području. Ottawa je po veličini četvrti kanadski grad, te drugi grad u Ontariju.


(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/51, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)



Izabrani članci/52, 2016.

Irving Berlin NYWTS.jpg

Bijeli Božić (engl.: White Christmas) je Božićna pjesma koju je 1940. godine skladao Irving Berlin. Pjesma opisuje staromodni ugođaj snježnog Božića. Prema Guinessovoj knjizi rekorda pjesma je u izvedbi Binga Crosbyja postala najprodavaniji singl svih vremena. Prevedena je na mnoge svjetske jezike, a otpjevalo ju je više od 150 različitih pjevača, u preko 500 različitih obrada. Računa se da je prodana u nakladi od preko 100 milijuna primjeraka. Smatra se klasikom američkih Božićnih pjesama. Postoje različiti podatci o tome kada je i gdje Berlin napisao i skladao pjesmu. Prema jednoj priči napisao ju je 1940. godine u toploj La Quinti u Kaliforniji dok je odsjedao u istoimenome hotelu, učestalom hollywoodskom utočištu kojim se služio i pisac, redatelj i producent Frank Capra, iako je hotel Arizona Biltmore tvrdio kako je pjesma bila napisana tamo. Berlin je mnogo puta probdio cijele noći pišući — jednom je prilikom rekao svojoj sekretarici: "Uzmi olovku i ispiši ovu pjesmu. Upravo sam napisao najbolju pjesmu koju sam ikada napisao!".


(pročitajte cijeli članak)(sudjelujte u izboru članaka)


{{Izabrani članci/52, 2016.}} (razgovor, osvježi, izmjene, uredi)