Alojzije Stepinac

Alojzije Stepinac

Ovaj članak ili jedan njegov dio zahtijeva jezičnu i pravopisnu doradu. Članak treba preurediti u skladu s gramatičkim i/ili pravopisnim pravilima standardnoga hrvatskog jezika.

Alojzije Stepinac

Izvore u ovom članku treba wikipedizirati. (Rasprava) Izvore treba navesti u skladu s preporukama. Potom uklonite ovaj predložak.

Alojzije Stepinac
Blaženi Alojzije Stepinac
Rođen	8. svibnja 1898. Brezarić pokraj Krašića, Hrvatska
Preminuo	10. veljače 1960. Krašić, Hrvatska
Proglašen slugom Božjim	9. listopada 1981.
Beatificiran	3. listopada 1998. u Mariji Bistrici
Slavi se u	u katoličkoj Crkvi
Spomendan	10. veljače Stepinčevo
Simboli	palma, kardinalsko odijelo,
Zaštitnik	progonjenih, zatvorenika, bolesnika
Zaštitnik gradova, krajeva i država	grad Zagreb, Hrvatska
Zaštitnik zanimanja	svećenici, radnici, poljodjelci, studenti
Svetišta	grob u zagrebačkoj katedrali Bl. Alojzije Stepinac
Portal o kršćanstvu

Alojzije Stepinac (Brezarić pokraj Krašića, 8. svibnja 1898. - Krašić, 10. veljače 1960.) bio je zagrebački nadbiskup i kardinal. Papa Ivan Pavao II. ga je proglasio blaženim 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici. Katolička Crkva u Hrvatskoj smatra ga jednim od svojih velikana.

Djetinjstvo je proveo u rodnom mjestu. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata sudjelovao je u borbama na talijanskom bojištu gdje je bio ranjen i proveo u zarobljeništvu pet mjeseci. Potom odlazi na solunskom bojištu. Iz rata se vratio kući s činom potporučnika. Nakon studija u Rimu, zaređen je za svećenika 1930. godine. Na njegov prijedlog osnovan je Caritas Zagrebačke nadbiskupije, kojem je bio na čelu. Imenovan je nadbiskupom koadjutorom 1934. godine. Iste godine zaređen je za biskupa.

Postao je zagrebački nadbiskup 1937. godine. Kao žarki i neumorni propovjednik Božje riječi pohađao je svoju prostranu nadbiskupiju promičući Katoličku akciju, Caritas i pobožnost prema Djevici Mariji. Utemeljio je brojne nove župe i organizirao proslavu 1300. obljetnice pokrštenja hrvatskog naroda.

Djelovanje nadbiskupa Stepinca tijekom Drugog svjetskog rata predmet je rasprava u historiografiji i publicistici. Pobornici Stepinca navode da je pomagao progonjene i patnike. Zbrinuo je više stotina prognanih slovenskih svećenika te veliki broj bolesne i gladne djece. Prosvjedovao je protiv progona Židova i Srba i provedbe rasnih zakona, te spasio brojne Židove i Srbe. U govoru ispred zagrebačke katedrale 31. listopada 1943. godine osudio je rasnu, nacionalnu, vjersku i bilo koju drugu vrstu diskriminacije, zatvaranje i ubijanje nevinih, otimanje i palež imovine i mirnih sela. Kritičari pak navode da je Stepinac odmah postao odlučni pristaša osovinski-stvorene NDH, te da se isprva nije protivio rasnim zakonima, niti slanju Židova u NDH sabirne logore, već je samo tražio da se to vrši na »humanije« načine. Također navode da se saglasio s planovima za protjerivanje Srba iz NDH i nasilnim vjerskim prijelazima. Pored toga pišu da je prekasno javno progovorio protiv ustaških zločina, nakon što su obavili veći dio genocida, te da nikada nije javno prosvjedovao o zločinima protiv Srba i SPC, najbrojnijim žrtvama ustaša, i da je sve do kraja rata javno podržavao NDH vlasti koje su vršile te zločine.

Nakon dolaska komunista na vlast odbio je odvajanje Katoličke Crkve u Hrvatskoj od Vatikana. Od komunističkog režima osuđen je na 16 godina zatvora i prisilnog rada. Pet godina proveo je u zatvoru u Lepoglavi, a od kraja 1951. do svoje smrti 10. veljače 1960. godine u kućnom pritvoru u Krašiću. Presudu je hrvatsko pravosuđe 2016. godine poništilo. Papa Pio XII. imenovao ga je kardinalom 1952. godine.

Umro je na glasu svetosti primivši svete sakramente. Vijest o njegovoj smrti objavljena je na naslovnicama dnevnih novina širom svijeta, a misa zadušnica služila se u Rimu, Montrealu, New Yorku, Chicagu, Rio de Janeiru i drugim svjetskim gradovima. Pokopan je u kripti zagrebačke katedrale uz prisutnost mnoštva vjernika. Nakon njegove smrti, komunističke vlasti su organizirano stvarale propagandnu sliku o Stepincu kao osuđenom ratnom zločincu.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 3. listopada 1998. godine u Mariji Bistrici. U nastavku postupka kanonizacije kardinal Angelo Amato obznanio je da je liječničko povjerenstvo Kongregacije za kauze svetaca utvrdilo novi slučaj čudesnog izlječenja po Stepinčevu zagovoru, čime se ostvaruju uvjeti za proglašenje Stepinca svetim.

Stepinčev život do II svjetskog rata

Djetinjstvo, školovanje i Veliki rat

Pogled na Krašić.

Alojzije Viktor Stepinac rodio se u Brezariću kraj Krašića, kao peto od osmero djece u imućnoj seljačkoj obitelji Josipa Stepinca i njegove druge supruge Barbare (rođene Penić). Josip je već imao četvero preživjele djece iz svoga prvog braka. Bio napredan poljoprivrednik, koji je zaradu ulagao u obrađivanje zemlje. Rod Stepinaca bio je brojan, a do 1878. godine živjeli su kao zadruga.

Alojzije je završio četiri razreda u mjesnoj osnovnoj školi, nakon čega je 1909. godine, kao učenik koji plaća školovanje, krenuo u zagrebačku Klasičnu gimnaziju.. Maturirao je 1916. godine, a nekoliko dana nakon mature je, uoči 18. rođendana, unovačen, 29. lipnja stupio u 96. Karlovačku pukovniju i otišao na šestomjesečnu obuku u Rijeku.

U vojsci nije podnosio da se pred njim psuje - to ga je zaokupljalo cijelog života - a nedjeljom poslije mise, kad su drugi kadeti odlazili u javne kuće ili tražili slične zabave, on se penjao uz 561 stubu do svetišta Majke Božje na Trsatu kako bi slušao drugu misu^{[nedostaje izvor]}. Od 20. veljače 1917. u činu poručnika sudjeluje u borbama na talijanskom bojištu.

U srpnju 1918. ranjen je u nogu i zarobljen te idućih pet mjeseci provodi kao zarobljenik u nekoliko talijanskih logora (u Mestrama kod Venecije, zatim u Ferrari i na kraju u Noceri u Umbriji), gdje se prihvatio učenja talijanskog jezika. U Zagrebu je bilo osnovano Narodno vijeće, Austro-Ugarska je 3. studenog potpisala predaju, car Karlo IV. razriješio je vojsku zakletve vjernosti, 1. prosinca stvorena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a bila je ustrojena i Jugoslavenska legija, koja je poslana na Solunsku frontu.

Stepinac se javio kao dragovoljac u Jugoslavensku legiju, te je uz posredovanje Jugoslavenskog odbora 6. prosinca 1918. otpušten iz zarobljeničkog logora i poslan u Solun, gdje je proveo Božić u karanteni. Solunsko bojište bilo je probijeno u rujnu iste godine, Bugarska i Turska su potom u rujnu, odnosno listopadu 1918. potpisale predaju, i borbe su u vrijeme Stepinčevog dolaska u Solun već bile okončane. Jugoslavenska legija je trebala pripomoći konsolidiranju stanja na širokom balkanskom području. Stepinac je nakon premještanja iz Soluna u Vranje, Gnjilane i Prištinu razvojačen, te se u proljeće 1919. godine vratio kući.

Studij, zaruke i Hrvatski katolički pokret

Alojzije Stepinac

Wikipedija nije priča iz sapunica. Pomozite urediti članak uklanjanjem nevažnih detalja, dugačkih nabrajanja i ostalog sadržaja koji nije pisan enciklopedijskim, sažetim stilom.

Orlovski slet u Brnu 1922. godine. Jedan od utemeljitelja Hrvatskog orlovskog saveza bio je profesor francuskog jezika i istaknuti katolički djelatnik Ivan Merz, budući blaženik. U orlovskoj organizaciji stasao je niz budućih svećenika i katoličkih djelatnika, a poput svih ostalih organizacija s vjerskim ili nacionalnim predznakom koje su djelovale u Kraljevini SHS, zabranjena je nakon uvođenja šestosiječanjske diktature 1929. godine.

Po povratku kući otac ga je nagovarao da ode na studij. Stoga je ujesen 1919. otputovao u Zagreb, obišao više fakulteta i napokon se odlučio za agronomiju, koja bi mu omogućila da pomaže ocu na već znatnom obiteljskom imanju. U Zagrebu je postao aktivan član Hrvatskog katoličkog akademskog društva Domagoj, revno obavljao vjerske dužnosti i uvidio da mu raskalašeno ponašanje kolega studenata nije nimalo po volji.^{[nedostaje izvor]} Na kraju prvog semestra odlučio je napustiti studij ne pristupivši ispitima, i vratio se pomagati ocu koji ga je postavio za upravitelja Kamenareva, jednog od najvećih obiteljskih posjeda. Doselivši se u Kamenarevo pristupio je mjesnom ogranku katoličke mladeži.

Godine 1922. je s još 1500 drugih mladih Hrvata sudjelovao na Orlovskom sletu u Brnu. Nosio je veliku hrvatsku zastavu na čelu hrvatske skupine, gdje je stekao i nekoliko doživotnih prijatelja.^{[nedostaje izvor]}

U to vrijeme otac ga je počeo poticati na ženidbu, te je i znatan posjed u Kamenarevu prenio na Alojzija, kako bi imao dom za buduću nevjestu. Alojzije se odlučio udvarati Mariji Horvat, kćerki svog nekadašnjeg osnovnoškolskog učitelja. Udvaranje se obavilo poštom i oni su razmijenili više pisama. S vremenom je Stepinac pisao sve rjeđe i sa sve manje interesa. Marija mu je vratila prsten, a Stepinac je nije ni pokušavao navesti da se predomisli. Vratio joj je njezina pisma i zamolio je da uništi njegova, poželjevši joj svako dobro u budućem životu. Marija je ipak sačuvala pisma i ona su nakon Stepinčeve smrti objavljena.

Svećenički poziv i studij teologije u Rimu

Alojzije Stepinac

Wikipedija nije priča iz sapunica. Pomozite urediti članak uklanjanjem nevažnih detalja, dugačkih nabrajanja i ostalog sadržaja koji nije pisan enciklopedijskim, sažetim stilom.

Stepinac je i dalje bio bez određenih nakana, neodlučan što bi učinio u životu. Njegov nekadašnji gimnazijski razrednik, velečasni Josip Lončarić, rano ga je uočio kao neobičnog dječaka i mogućeg budućeg svećenika. Godine 1924. pisao mu je i neizravno natuknuo kako svrha njegova života leži u svećeničkom pozivu.^{[nedostaje izvor]}

I dalje pun sumnja, Stepinac je otputovao u Đakovo na zbor Orlova. Tu je upoznao Franju Šepera, mladića koji je upravo maturirao i spremao se poći u jedno rimsko sjemenište. Stepinac mu je povjerio kako i sam razmišlja o svećeničkom pozivu i kako namjerava poći u Innsbruck, gdje je nekada studirao i njegov stric, čazmanski kanonik Matija Stepinac. Studij nije želio nastaviti u Zagrebu, koji je bio pun njegovih nekadašnjih prijatelja i kolega i gdje bi mu teško bilo učiti na miru. Ponovno je posjetio Lončarića i rekao mu kako je napokon nakanio stupiti u sjemenište, samo što se nije mogao odlučiti kamo bi pošao.^{[nedostaje izvor]}

Lončarić ga je uputio da pođe u Rim, na kod isusovačko Papinsko Gregorijansko sveučilište. Pošto je otac mogao plaćati pristojbe i njegovo uzdržavanje Stepinac je prihvatio prijedlog. Stoga je Lončarić napisao preporuku za rektora, a činjenica da je Matija Stepinac bio njegov stric pomogla mu je da bude primljen. U listopadu 1924. godine Stepinac je krenuo u Rim. U Rimu je Stepinac sedam godina studirao teologiju. Zaređen je u jesen 1930. godine u crkvi svetog Petra Kanizija, a mladu je misu služio u Bazilici Svete Marije Velike na blagdan Svih svetih. U srpnju iduće godine položio je posljednje ispite, stekao naslov doktora teologije i vratio se u zavičaj.

Svećeništvo

Nakon povratka u Hrvatsku Stepinac 19. srpnja 1931. slavi mladu misu u svojoj rodnoj župi. Želio je prionuti župničkoj službi, te je podnio molbu da mu se dodijeli župa. Međutim je zagrebački nadbiskup Antun Bauer odlučio dovesti ga u Zagreb u svoju kuriju. Imenovao ga je obredničarem, dao mu sobu u dvoru i plaću od 500 dinara mjesečno. Stepinac je nadbiskupa poticao da u Zagrebu osnuje Caritas. Okružnicom od 25. studenog 1931. osnovana je ustanova Caritas na području Zagrebačke nadbiskupije s ograncima u svakoj župi, koja se treba baviti dobrotvornim radom. Na čelo Caritasa postavljen je Stepinac koji se zdušno prihvatio posla. Jedna od njegovih prvih akcija bilo je otvaranje pučkih kuhinja i poticanje ljudi na davanje dobrovoljnih priloga. Kraće vrijeme djeluje i kao privremeni upravitelj župa u Samoboru i Svetom Ivanu Zelini.

Zagrebački nadbiskup-koadjutor

Njegova Uzoritost Alojzije Stepinac
Zagrebački nadbiskup i metropolit
IN TE DOMINE SPERAVI U tebe se, Gospodine, uzdam
Rođen	8. svibnja 1898. u Brezariću 1. srpnja 1931. završava studij teologije na Papinskom sveučilištu Gregoriana
Svećenik	26. listopada 1930. nadbiskup Josip Palica zaredio ga je u crkvi sv. Petra Kanizija u Rimu za svećenika 1. studenoga 1930. slavi mladu misu u rimskoj Bazilici sv. Marije Velike 19. srpnja 1931. slavi mladu misu u Krašiću 8. prosinca 1935. položio je zavjete u franjevačkom trećem Redu
Nadbiskup	28. svibnja 1934. papa Pio XI. imenovao ga je naslovnim biskupom Nikopsisa i zagrebačkim nadbiskupom-koadjutorom s pravom nasljedstva 24. lipnja 1934. zagrebački nadbiskup Antun Bauer, sarajevski nadbiskup Ivan Evanđelist Šarić i splitski biskup Kvirin Klement Bonefačić zaredili su ga u zagrebačkoj prvostolnici za biskupa 7. prosinca 1937. umire nadbiskup Antun Bauer i Stepinac postaje rezidencijalni nadbiskup zagrebački
Kardinal	12. siječnja 1953. papa Pio XII. imenovao je ga je kardinalom
Služba	kardinal prezbiter crkve sv. Pavla u Regoli (životopis-kronologija, catholic-hierarchy)
Portal: Kršćanstvo
Portal o životopisima

Alojzije Stepinac

Wikipedija nije priča iz sapunica. Pomozite urediti članak uklanjanjem nevažnih detalja, dugačkih nabrajanja i ostalog sadržaja koji nije pisan enciklopedijskim, sažetim stilom.

Značka euharistijskog kongresa održanog u Zagrebu 1930. Nadbiskup Stepinac za svojeg je biskupstva predvodio i bio sudionik niza euharistijskih kongresa diljem države.

Nadbiskup Bauer proslavio je 1932.godine svoj osamdeseti rođendan i došlo je vrijeme, da se potraži njegov nasljednik. Bio je to zahtjevan i složen postupak, jer za nadbiskupsko je imenovanje, pored papine, bila potrebna i vladareva privola. Nakon podosta kandidata koji nisu uspjeli zadovoljiti, bilo kralja, bilo druge zahtjeve, u razgovoru nadbiskupa Bauera sa senjskim biskupom Ivanom Starčevićem iskrsnulo je Stepinčevo ime. Premda nije dosegnuo kanonsku dob da postane biskupom, imao je doktorat Gregorijanskog sveučilišta i zbog toga je na njega Sveta stolica blagonaklono gledala. S druge strane bio je i solunski dobrovoljac, što je bila prednost kod kralja Aleksandra.

Kada je Stepinac saznao da će postati Bauerov nasljednik, prvo je gledao bez riječi u nadbiskupa Bauera, a onda je prasnuo u smijeh. No, kada je nadbiskup Bauer ponovio svoju tvrdnju, Stepinac je pao na koljena govoreći kako je mlad i sasvim neprikladan. Papinski nuncij, monsinjor Pellegrinetti tješio ga je: »Budite mirni! Pogreška da ste mlad postaje svakim danom sve manja.«

Dana 28. svibnja papa Pio XI. imenovao ga naslovnim nadbiskupom Nikopsisa i zagrebačkim nadbiskupom-koadjutorom s pravom nasljedstva. Stepinac je za svoje biskupsko geslo uzeo psalamski redak In Te, Domine, speravi (U tebe se, Gospodine, uzdam). Nakon biskupskog posvećenja i odlaska u Beograd da položi prisegu kralju, u svom dnevniku je napisao: »Posjetio sam sve beogradske katoličke župe. Da je veća sloboda i dovoljno radnika, Srbija bi za 20 godina bila katolička.« Ta će rečenica dvadesetak godina kasnije biti upotrijebljena kao argument o njegovoj uključenosti u ratne zločine protiv Srba.

Nakon što je preuzeo upravljanje nadbiskupijom, Stepinac je značajno smanjio broj večera i primanja u nadbiskupskom dvoru, a zbog strogosti i naglašenog interesa za socijalna pitanja među nekim svećenicima nazivan je »boljševičkim« nadbiskupom. Godine 1934. na Kongresu franjevačkih profesora iz svih slavenskih zemalja primljen je u franjevce trećoredce, na zamolbenu želju o. Dionizija, upravitelja zagrebačkih trećoredaca.

Zagrebački nadbiskup

Nakon smrti nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. Stepinac postaje rezidencijalni nadbiskup zagrebački. Ponio je puni naslov položaja na kojem je de facto već bio. 1938. godinu proglašava godinom obitelji. Poziva hrvatske katolike na odustajanje od prosvjeda protiv jugoslavenskog odbacivanja konkordata sa Svetom Stolicom.

Kao nadbiskup, javno je zauzimao stavove o mnogim društvenim i političkim pitanjima, te je tako nešto prije objave enciklike Mit brennender Sorge Pija XI. istupio protiv rasističkih politika nacizma. U propovijedi sveučilišnoj mladeži od 27. ožujka 1938. istaknuo je vrijednost rodoljublja te osudio nauk rasističke ideologije.

Odlomak iz propovijedi nadbiskupa Alojzija Stepinca o uzrocima zla u svijetu održanoj na otvorenju Trećeg Hrvatskog Socijalnog Tjedna, u crkvi sv. Katarine, 23. listopada 1938. godine:

»Živimo u doba, u kojem je potpuno poremećena hijerarhija vrijednosti. Dok su nekada na prvom mjestu bile duhovne vrednote, danas vidimo obratno. Mišica vrijedi danas više nego duh. Fizička sila važi danas više nego moralne vrednote. Ljepota tijela vrijedi danas više nego ljepota duše. Otvorite samo jedne dnevne novine, pa ćete se odmah o tome uvjeriti. Oni koji danas vrijede u očima svijeta nisu više ljudi plemenitog i velikodušnog srca. Oni koji danas vrijede u očima svijeta, to su razne filmske zvijezde, to su prvaci u boksu, to su prvaci u raznim utrkama i utakmicama. I tako sude često puta ne samo mase, nego i oni koji su na čelu naroda. Nastupio je potpuni preokret vrijednosti. Bijeda ljudskog roda izgleda da je dostignula vrhunac.

Ako promotrimo, kako je došlo do današnjeg prežalosnog stanja, neće nam biti teško otkriti način, kako da se uspostavi opet red u ljudskome društvu. (...) Nitko razuman neće zanijekati, da je Crkva katolička od svog opstanka do danas bila najjača moralna i socijalna vlast na svijetu. Snagom božanske istine i pravde, koju je naučavala i čuvala, djelovala je ona neobično snažno i prodirala malo pomalo u staro pogansko društvo Rimskoga carstva, da ga kao kvasac potpuno prožme istinama evanđelja. (..) Dok se sve u svijetu pokolebalo, Crkva je katolička, ostajući vjerna nauku svog osnivača Krista, sačuvala osnovne principe naravnog prava. Ona je branila i brani dostojanstvo ljudske osobe, brani pravo obitelji, naglašuje obveze pravde i ljubavi, naglašuje poštivanje privatnog vlasništva, naglašuje ljubav prema domovini, naglašuje dužnost individua prema društvu i društva prema individui.

Zadnji uzrok današnjem teškom stanju čovječanstva jest to, što se čovječanstvo udaljilo od Boga. I kad je pod utjecajem razvratnih ideja razoren kršćanski sustav uzajamne pomoći, onemogućeno je čovječanstvu da živi dostojnim životom. Ne zato što zemlja ne bi bila plodna, ili što ljudi ne bi htjeli ili mogli raditi, nego zato, jer ne rade više po načelima harmonije. Čovjek čovjeku nije više brat nego vuk! »Homo homini lupus!«.«

U prosincu 1938. na izborima za Narodnu skupštinu nadbiskup Stepinac glasuje za Udruženu opoziciju koju predvodi Vladko Maček. Također osniva i Akciju za pripomoć izbjeglicama Židovima i stavlja je pod svoju zaštitu. Upućuje i poziv imućnijim vjernicima za prikupljanje pomoći za izbjeglice.

U kolovozu 1939. nadbiskup Stepinac pozdravlja sporazum Cvetković-Maček i uspostavu Banovine Hrvatske.^{[nedostaje izvor]} U studenome predvodi Hrvatsko narodno hodočašće u Rim i predstavlja ga novoizabranome papi Piju XII.

U veljači 1940. u pozdravnom govoru knezu Pavlu Karađorđeviću ispred crkve sv. Marka u Zagrebu ističe opravdanost borbe malih naroda za svoja prava.^{[nedostaje izvor]}

Svećenik Juraj Lahner proučavao je stare spise Hrvatskog sabora i otkrio neizvršeni zavjet Hrvatskoga sabora još 1739. godine. U to vrijeme harala je kuga, pa je na Hrvatskom saboru u Varaždinu, u prosincu 1739. godine bilo odlučeno da se, ako Svevišnji zaustavi kugu u Moslavini i Slavoniji, u Ludbregu izgradi zavjetna kapela. Ludbreg je izabran zbog euharistijskog čuda koje se tamo dogodilo 1411. i mjesto je čuvanja relikvije Krvi Kristove. Nadbiskup Stepinac odlučio je preuzeti pokroviteljstvo izvršenja tog dva stoljeća starog zavjeta, te je u lipnju 1940. godine objavio poziv hrvatskom narodu da tijekom proslave 1300. godišnjice kršćanstva u Hrvata izvrši zavjet Hrvatskog sabora i izgradi zavjetnu jeruzalemsku kapelicu Isusova Groba Isusova. Zbog teških prilika narednih desetljeća, zavjet je izvršen tek 1996. godine.

Na Stepinčevu molbu papa Pio XII. ispravom Cum ex venerabilis proglašava Svetu godinu hrvatskog naroda u trajanju od 29. lipnja 1940. do 29. lipnja 1941.

Politička i vjerska uvjerenja uoči 2. svjetskog rata

Pogled na zagrebačku katedralu 1939. godine.

Tijekom svog razdoblja kao nadbiskup koadjutor i zagrebački nadbiskup, sve do agresije Sila osovine na Jugoslaviju u travnju 1941., Stepinac je iznio svoje stavove o brojnim političkim i vjerskim pitanjima. Najvažnije među tim izjavama bile su one koje se tiču njegovog protivljenja ​​protestantizmu, pravoslavlju, komunizmu i masoneriji.

Stepinac je kritizirao protestantizam, navodeći u govoru 1938. godine da je "Katolička crkva najveća civilizacijska sila u ljudskoj povijesti", te se protivio onima za koje je smatrao da su katoličkoj crkvi htjeli oduzeti primat u javnom životu. Reformaciju je nazvao "deformacijom", a Martina Luthera je osudio kao lažnog proroka koji je "srušio načela pravne vlasti koju je dao Gospodin". Stepinac je okrivio protestantizam za "pakao u kojemu danas pati ljudsko društvo", i rekao da je to otvorilo put "anarhiji u svim oblicima ljudskog života"

Stepinac je bio i ogorčeni protivnik masonstva. U svom dnevniku 1934. napisao je: U Jugoslaviji danas vlada masonerija. Na žalost i u srcu hrvatskog naroda u Zagrebu ugnijezdila se ta paklena družba, leglo nemorala, korupcije i svakog nepoštenja, zakleti neprijatelj crkve katoličke, pa prema tome i hrvatskog naroda. Bez znanja i odobrenja masonerije ne može nitko doći na uplivni kakav položaj. Nije šala uhvatiti se s njom ukoštac, a ipak se mora u interesu crkve, naroda hrvatskoga i same države Jugoslavije, ako misli i dalje egzistirati. Jer ovo nasilje koje danas vlada, podržava masonerija

Stepinac je također bio izrazito kritičan prema pravoslavlju. Dan nakon jugoslavenskog državnog udara 27. ožujka 1941., koji su uz podršku Velike Britanije izvršili srpski časnici protiv pakta sa nacističkom Njemačkom i fašističkom Italijom, zapisao je u svoj dnevnik: Sve u svemu, Hrvati i Srbi dva su svijeta, sjeverni i južni pol, koji se nikada neće zbližiti osim Božjim čudom. Raskol je najveće prokletstvo Europe, gotovo veće od protestantizma. U njemu nema morala, nema načela, nema istine, nema pravde, nema poštenja

Vladko Maček i nadbiskup Stepinac ne otvorenju Savskog mosta 1939.

Jozo Tomasevich navodi da unatoč papinskim enciklima protiv fašizma 1931. i nacizma 1937. Stepinac prije rata nikada nije spomenuo, kritizirao niti osudio te struje, napominjući da je 1938. katolička crkva podržavala istu stranu kao nacistička Njemačka i fašisticka Italija u španjolskom građanski ratu. Ipak, Stepinac je bio član Jugoslavenske katoličke biskupske konferencije koja je izdala upozorenja protiv nacizma i komunizma nakon papinske enciklike 1937. protiv nacizma. Stepinac se bojao i nacizma i komunizma, pa čak izrazio i nepovjerenje u zapadnu demokraciju, uz primjese antisemitizma. To se može vidjeti iz njegovog dnevničkog zapisa od 5. studenog 1940., kada je napisao:

Ako Njemačka dobije [rat], doći će do užasnog terora i uništenja malih nacija. Ako Engleska pobijedi, masoni, [i] Židovi ostat će na vlasti ... Ako SSSR pobijedi, đavao će imati vlast i nad svijetom i nad paklom.

Iznad svega, Stepinac se protivio komunizmu. U svojoj Okružnici o progonu katolika u Španolskoj od 20. rujna 1936. godine, koje su bile prenijele katoličke tiskovine, nadbiskup Stepinac je pisao o Španjolskom građanskom ratu:

»Svima vam je poznato, kako već preko dva mjeseca bijesni u Španjolskoj strašni građanski rat... Ovaj su građanski rat u Španjolskoj već godinama spremali pokreti, koji su na svojim zastavama napisali bezboštvo; koji su si postavili za cilj uništenje katoličke Crkve, osnova kršćanstva, svih moralnih i vjerskih vrednota. Na čelo tih pokreta stupili su komunisti, koji su smatrali, da je došao čas da dignu revoluciju u katoličkoj zemlji Španjolskoj... Bezbožnici su ubijali biskupe, svećenike, redovnike i redovnice, da bi tako zastrašili vjernike, ali su tim svojim krvavim djelima baš protivno polučili, jer su se iza mučeničke smrti vođa javljale tisuće drugih mučenika, koji su se oprli ubijanju, klanju i barbarstvu. Komunisti i anarhisti ubijaju goloruke katoličke građane i seljake, ali na njihova mjesta stupaju hiljade drugih heroja, mučenika i boraca... Španjolski je primjer pokazao čitavom svijetu što je komunizam i kakva je njegova razorna barbarska sila. Španjolski primjer morat će sve narode odvratiti od komunističkoga bezboštva i od svih onih struja, koje možda u dobroj vjeri drže, da se dade provesti suradnja za socijalnu obnovu čovječanstva ne na osnovu nauke katoličke Crkve, nego na osnovu nauke materijalističkog marksizma. Hrvatski narod, a u prvom redu hrvatski seljaci, moraju se učiti na ovom primjeru i uvidjeti, kako je neistinito sve ono, što komunistički agitatori pod raznim oblicima i u raznim prilikama potajno i javno pripovijedaju po našim hrvatskim mjestima i selima o tobožnjem 'komunističkom raju'. Hrvatski seljaci moraju znati, da danas u Španjolskoj baš seljaci spašavaju svojom poštenom borbom staru katoličku kulturu i civilizaciju.«

Britanski novinar Richard West u svojoj knjizi o usponu i padu komunističke Jugoslavije iz 1994. godine - u kojoj je kao glavnog krivca za strahote drugog svjetskog rata na području Jugoslavije označio svećenstvo Katoličke crkve - opisao je Stepinca kao "puritanskog fanatika", koji je pod šatorom hrvatskog katoličkog pokreta okupio one koji se protive komunizmu, liberalizmu, sekularnom obrazovanju, reformi razvoda, psovanju, spolnim odnosima izvan braka i kontroli rađanja pa čak i "mješovitom sunčanju i plivanju". Stepinac se, prema Westu, do 1934. godine razvio u vatrenog, gotovo opsesivnog, hrvatskog nacionalistu čiju je netrpeljivost ublažila samo njegova pobožnost i mjera ljudske dobrote.

Engleska povjesničarka Stella Alexander, pak, piše o Stepincu 1978. godine:

Bio je na mnogo načina tipičan sin Crkve u tadašnjoj Hrvatskoj, žarko pobožan, uzak i dogmatičan, vjerujući vlastitim riječima da su "Židovi, slobodni zidari i komunisti" "najgori neprijatelji Crkve", a da se pravoslavni Srbi, raskolnici, kad god je to moguće moraju vratiti u pravu Crkvu. To je bilo popraćeno ne samo s velikom hrabrošću, nego i sa socijalnom zauzetošću i ljubavlju za bližnjega, osobito kada je bio suočen s individalnim slučajevima; bio je dobar pastir i suosjećao je sa svojim narodom. Dojam koji je ostavljao je, neočekivano, uključivao jednostavnost i osobnu pristojnost. Bio je svjestan dostojanstva i odgovornosti svoje službe, ali nikada nije takvo dostojanstvo pripisivao sebi osobno. Njegova hrabrost, koja je uvijek bila velika, povećavala se kako su pritisci protiv njega postajali teži i naposljetku se mogu opisati kao herojski; to i njegova odanost službi činili su bijeg ili čak povlačenje iz njegove biskupije nezamislivima. Međutim njegova politička kratkovidnost ograničila je njegovo shvaćanje kakav će učinak apokaliptični događaji iz 1941. imati na neposrednu budućnost Hrvatske i Katoličke crkve u Hrvatskoj, što ga je ostavilo otvorenim za optužbu za saučesništvo u strašnim ustaškim zločinima. Ista kratkovidnost spriječavala ga je da uspostavi neku vrstu modus vivendi-ja s novom vladom odmah nakon rata.

Nadbiskup Stepinac u II. svjetskom ratu

Podrobniji članak o temi: Katolička crkva u NDH

Odnos prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj

Slom Kraljevine Jugoslavije i uspostava NDH

Alojzije Stepinac i Ante Pavelić

Dva dana nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, 12. travnja nadbiskup Stepinac posjetio je Slavka Kvaternika, privremenog predsjednika vlade, kako bi mu čestitao uspostavu nove države. Maloljetni jugoslavenski kralj Petar, koji je na vlast došao državnim udarom od 27. ožujka 1941. godine, povodom kojega je sebe bio proglasio punoljetnim, 13. travnja avionom je bio odletio u egzil u Grčku, gdje mu se dva dana kasnije pridružila jugoslavenska vlada. Dana 16. travnja nadbiskup Stepinac susreo se i sa Antom Pavelićem. Oba Stepinčeva posjeta zbila su se nakon što je njemačka vojska bez borbi ušla u Zagreb, ali prije potpisivanja kapitulacije Kraljevine Jugoslavije (17. travnja 1941.), pa je Stepinac nominalno prekršio svoju zakletvu vjernosti jugoslavenskom vladaru.

Petar Milutin Kvaternik, brat vojskovođe Slavka Kvaternika, pokušao je 10. travnja 1941. u Crikvenici preuzeti vlast u ime NDH, ali je pritom poginuo. Tijelo mu je preneseno u Zagreb, gdje je Stepinac osobno predvodio pogrebne obrede, što je počast koju jedan nadbiskup rijetko pruža. Stepinčeva uskrsna propovijed, 13. travnja 1941. bila je posvećena miru. Mjesto u katedrali predviđeno za predstavnika vlade zauzimao je tom prigodom Slavko Kvaternik, koji je prije svršetka mise prišao nadbiskupu Stepincu kraj oltara, kleknuo i poljubio mu prsten moleći biskupski blagoslov.

Od prvih dana ustaše su počele sprovoditi nasilje i antisemitske mjere protiv Židova, te uklanjati Srbe iz državnih službi. Već 15. travnja 1941. osnovan je prvi ustaški koncentracijski logor, Danica. Ustaše su 17. travnja donijele Zakonsku odredbu za obranu naroda i države, čija su dva najvažnija člana glasila: "1. Tko god na bilo koji način povrijedi, ili je povrijedio čast i vitalne interese hrvatskog naroda ili na bilo koji način ugrozio opstanak NDH ili državnih vlasti, čak i ako to djelo ostane samo u pokušaju, čini se krivim za zločin veleizdaje; 2. Tko god se proglasi krivim za zločin iz točke 1. mora biti kažnjen smrću." Ova drakonska uredba, koja se provodila putem prijekih sudova, postala je osnova za ustaški teror, ne samo protiv Židova i Srba, več i protiv Hrvata koji su se protivili ustaškom režimu.

Okružnica podrške osnivanju NDH, 28. travnja 1941.

Dana, 28. travnja Stepinac svećenstvu nadbiskupije upućuje okružnicu u kojoj određuje da se 4. svibnja po svim župnim crkvama održi svečani Te Deum povodom proglašenja Nezavisne Države Hrvatske.

»Događaji su ovo, koji su narod naš donijeli ususret davno sanjanom i željkovanom idealu. Časovi su ovo, u kojima ne govori više jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom, u kojoj smo ugledali svijetlo Božje i s narodom uz kojega smo nikli. (…) kolikogod bili heterogeni faktori, koji utječu na tok zbivanja, ipak je lako razabrati ruku Božju na djelu. (…) Govoreći vam dakle kao predstavnik Crkve i pastir duša molim vas i pozivam da svim silama nastojite i radite oko toga, da naša Hrvatska bude Božja zemlja, jer će samo tako moći izvršiti dvije bitne zadaće, koje kao država imade da izvrši u koristi svojih članova. (…) Vjerna Bogu i Crkvi pokazat će, da vjeruje, da je konačni cilj svega ljudskog teženja vječnost, gdje se nalazi prava vječna domovina. (…) No vjerna Bogu i Crkvi naša će Hrvatska (…) postaviti i najčvršće temelje i zdravog razvitak zemaljskih narodnih vrednota i svoje državne slobode i čvrstoće. (…) Moramo svuda upozoravati i učiti, da sveti zanos i plemenito oduševljenje u izgrađivanju temelja mlade Države Hrvatske bude nadahnut strahom Božjim i ljubavlju za Božji zakon i njegove zapovijedi, jer će samo na Božjem zakon, a ne na lažnim načelima ovoga svijeta Država Hrvatska moći biti izgrađena na čvrstom temelju.«

Neki izvori tvrde da je u to vrijeme uspostava Nezavisne Države Hrvatske imala jasnu potporu većine hrvatskog naroda, sve ako je ona bila uspostavljena voljom Njemačke i Italije. U obrani pred sudom komunističke vlasti nakon rata, Alojzije Stepinac će svoje držanje objasniti ovim riječima: »Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.« Tomasevich pak piše: "Bitno je imati na umu da ustaše nisu došli na vlast slobodnim izborom hrvatskog naroda i većina Hrvata ih nikada nije prihvatila kao vlast”. Također ističe da je javna potpora vrhu NDH ubrzo počela opadati, zbog Rimskih ugovora te ustaških zločina i represija. Naime kako bi provodili genocidne mjere protiv Srba i Židova, ustaše su uveli drakonske mjere tako široke primjene, da su i sami Hrvati bili njihove žrtve. Tomasevich piše: "Hrvati zapravo nikad u svojoj povijesti nisu bili izloženi takvoj legaliziranoj administrativnoj, policijskoj i sudskoj brutalnosti i zlostavljanju kao za vrijeme ustaškog režima". No unatoč tome, i činjenice da su ustaše izgubili potporu većine Hrvata, Stepinac je nastavio javno podržavati NDH sve do samog kraja. Alojzije Stepinac je samo ponekad javno kritizirao ustaše, a kako Tomasevich iznosi, "nadbiskup Stepinac prilično je često protestirao direktno kod Pavelića, ali je rezultat tih protesta u većini slučajeva bio ravan nuli, jer se Pavelić prema nadbiskupu odnosio na ponižavajući način - nazivajući ga u njegovoj nazočnosti 'magarcem' - i nije obraćao mnogo pažnje na njegova pisma." Tomasevich navodi da je već u svibnju 1943. godine Stepinac morao objašnjavati Vatikanu svoj odnos prema režimu NDH, te je u izvještaju upućenom državnom tajniku Svete Stolice kardinalu Maglioneu objašnjavao kako je „okrutnost na koju se žale Srbi, javila tijekom nacionalne revolucije, kada je vrijeme sa sobom donijelo neodgovorne pojedince koji su u ime Vlade počinili zločine ne mareći u stvari za autoritet Države ili čak često idući protiv ured Vlade. To se vidi iz činjenice da je mnogo tih neodgovornih osoba strijeljano naredbom Vlade." U istom izvještaju Stepinac hvali razne korake ustaškog režima u prilog katoličkoj Crkvi, te smatra ispravnim da se podupre režim koji prema Stepinčevoj ocjeni predstavlja manje zlo od mogućeg povratka srpskog kraljevskog režima ili dolaska komunista na vlast. Tomasevich pak navodi da je taj ustaški režim, koga je Stepinac podržavao, od svih režima daleko najviše ugnjetavao Hrvate, te provodio sustavne genocide nad Židovima, Srbima i Romima, prvenstveno u NDH državnim koncentracijskim logorima, plus masovno etničko čistio i prisilno prekrštavao Srbe. Pored svega toga, Stepinac nije nijednom javno prosvjedovao o zločinima protiv Srba, dok o velikim ustaškim zločinima protiv SPC te sustavnom uništavanju SPC, Stepinac nije izustio čak nijedan privatni prosvjed.

Podrška ciljevima ustaškog vodstva

Grb i potpis nadbiskupa Alojzija stepinca.

U sljedećem pismu Papi od 14. lipnja 1941., nadbiskup Stepinac prenosi što su mu o svojim namjerama iznijeli najviši dužnosnici novouspostavljene NDH:

»Na kraju, potpuno iskren, mogu primijetiti da u krugovima vlasti postoji najbolja želja da se Hrvatska pretvori u katoličku zemlju. Ratni ministar (Slavko Kvaternik) mi je apsolutno garantirao: ili će Hrvatska biti katolička zemlja, ili neka nestane«, te zaključuje: »Želja onih koji trenutno vladaju Hrvatskom da provedu u djelo učenje Katoličke crkve stavlja nam obavezu da im pomognemo i da ih podržimo sa svom lojalnošću i snagom kojom raspolažemo.« Stepinac hvali Pavelića: »mora se uzeti u obzir i vrednovati činjenica da je Pavelić istinski katolički praktični vjernik, i da želi stvoriti, usprkos ogromnim problemima, jednu katoličku državu u Hrvatskoj.« Aludirajući na izjave vlasti NDH o »milijunima hrvatskih života palih u obrani katoličanstva« Stepinac piše: »Ovo su, Najblaženiji Oče, osjećanja koja ispunjavaju dušu poglavnika Pavelića i drugih članova njegove vlade.« Pismo završava Stepinčevom ocjenom o namjerama Pavelićevog režima prema srpskim pravoslavnom stanovništvu na području NDH: »Vjerujem da bi, ako bi poglavnik Pavelić ostao na čelu Vlade 20 godine, šizmatici u Hrvatskoj posve nestali.« (tal: Credo, se il Poglavnik Pavelić restasse 20 anni a capo del Governo, gli scismatici in Croazia sarebbero del tutto liquidatti).

Krišto takav prijevod smatra ispravnim, uz napomenu da je srpski prevoditelj koji je Stepinčev tekst prevodio s talijanskog riječ liquidatti preveo rječju »zbrisani« (сбрисани).

Za razliku od gornjeg prijevoda Jure Krišta, povjesničar Hrvoje Klasić - uz ogradu da njegovo poznavanje talijanskog jezika nije osobito dobro - mjesto u pismu gdje Stepinac piše Papi da bi pod Pavelićem »šizmatici« u NDH sareberro del tutto liquidatti, čini pravilnim prevesti sa »da će biti posve likvidirani«. U rječnicima se talijanska riječ liquidatti prevodi prvenstveno kao likividirati, riječ sa više značenja, kao što se koristi u hrvatskom: od likvidiranja financijskih obveza, preko likvidiranja poduzeća i ustanova, do likvidiranja u smislu ubojstva. Nijedan rječnik to ne prevodi kao »nestati«, poput Krišta, ali navode politički primjer uporabe, Stalin ha liquidato i Kulaks - tj. Staljin je likvidirao Kulake Također se daju primjeri rečenica »Otpisali su ga jer je bio beskućnik« i »Kada je početkom 19. stoljeća ruski car likvidirao strukture naše Crkve u Kijevu, te su strukture bile obnovljene u Lavovu, uz suglasnost Svete Stolice.«  Klasić smatra da je pravilno na hrvatski jezik prevesti tu rečenicu izrazom »likvidirani«, jer Stepinac ne daje primjedbe na Pavelićevu zamisao protjerivanja dvjesto tisuća Srba iz NDH u Makedoniju. Klasić navodi kako bi se to »na današnjem sudu svakako označilo kao etničko čišćenje«.

Stepinac se u lipnju 1941. godine bio založio da Vatikan prizna NDH te je pisao Papi o razočaranju ustaških vlasti jer se to još nije dogodilo. Vatikan nije nikad priznao NDH, već je tijekom rata nastavio održavati diplomatske odnose s jugoslavenskom vladom u izbjeglištvu - čiji je veleposlanik bio službeno akreditiran kod Svete Stolice - dok 1945. godine nije priznao novu jugoslavensku državu.

Vlasti NDH protiv Kaptola i Stepinca

Nakon Stepinčeve prvobitne entuzijastičke podrške ustaškim vlastima, kasnije su nastupile nesulgasice. »Zauzimanje nadbiskupa Stepinca za ljude, koje su ustaške vlasti progonile kao državne neprijatelje (naročito Židove i Srbe) Pavelić nije podnosio, pa je svoju netrpeljivost prema nadbiskupu na određeni način i iskazivao (npr. nepozivanjem Stepinca u protokolarnim prigodama kad je nazočnost predvodnika Crkve bila očekivana).« (Matković, str. 127)

Slijedeći dokument njemačkog SS-a pokazuje da su i oni pozorno pratili Stepinčeve propovijedi, a sama propovijed od 31.10.1943.g. je okarakterizirana kao: "oštri napad dr. Stepinca protiv režima"

Ustaški tajni agenti držali su na oku crkvene veledostojnike i bili nezadovoljni njihovim držanjem. Izvještaj Ustaške nadzorne službe od 1. prosinca 1943. navodi:

»Zagrebačko svećenstvo riedko je kada pokazalo svoju odanost narodu i narodnim probitcima. (…) Zagrebački Kaptol je i danas iz tog razloga mrtva trublja, njegovi predstavnici mrtvi trubljači, jer su zakazali i ostavili na cjedilu hrvatsku narodnu borbu. (…) Oni niti danas nisu iskreni suradnici hrvatske vlade niti narodni borci, kao što je to slučaj sa klerom u Slovačkoj, nego su anglofili i jugoslaveni, a to je njihova najveća sramota. Treba naglasiti, da je danas zagrebački Kaptol sjedište promičbe upereno protiv njemačke vojske. (…) Isti krugovi direktno su negativno raspoloženi prema ustaškom pokretu.« Spominju uglavnom pojedince na nižem stupnju crkvene hijerarhije, ali također i »poznati govor nadbiskupa Stepinca«, tj. propovijed od 31. listopada 1943. (Krišto 2, dokument br 319, str. 328–341)

Nakon zaključaka Hrvatske biskupske konferencije o vjerskim prelazima, o čemu Stepinac piše Paveliću 20. studenog 1941., Ante Pavelić i Eugen Dido Kvaternik navodno su planirali početkom 1942. uhititi Stepinca. Od toga ih je odvratio Slavko Kvaternik, koji je iz Rima poslao u Zagreb dr. Nikolu Rušinovića, da ih odvrati i da upozori Stepinca. (Rušinović, str. 120-127; Krišto 3, str. 77–80)

U srpnju 1943. izvršen je neuspjeli atentat na generala Ivana Prpića, šefa Glavnog stožera oružanih snaga. Atentat je organizirala ustaška "grupa Tomić", koja je pod neposrednom poglavnikovom kontrolom radila na likvidaciji njegovih neprijatelja, a cilj mu je bio da opomene domobranstvo, u vrijeme sve većeg bježanja domobrana u partizane. U programu likvidacija te grupe bio je, navodno, i atentat na nadbiskupa Stepinca. O tome svjedoči jedno izvješće njemačkog policijskog atašea u Zagrebu Hansa Helma od 3. srpnja 1944. Kako atentat na Prpića nije uspio (iako je ovaj ranjen sa dva metka), organizatori su kompromitirani, pa je od atentata na Stepinca odustalo. (Krišto 2, dokument br. 342, str. 354; Krišto 3, str. 88-89)

Stepinčeva javna potpora ustaškom režimu

Unatoč privatnim te manjem broju i javnih kritika ustaških zlodjela, Stepinac je nastavio javno podržavati vlasti NDH od prvih do zadnjih dana, makarje podrška hrvatske javnosti ustaškom režimu ubrzo počela opadati, već od svibnja 1941. nakon što je Pavelić potpisao Rimske ugovore i velike dijelove hrvatske obale predao Talijanima, te kada je započeo ustaški teror nad Srbima i Židovima, kao i ustaška totalitarna dikatura i represije nad Hrvatima. Ta podrška javnosti se je nastavila smanjivati sve do samog kraja. No Stepinac se tokom rata bezbroj puta fotografirao s Pavelićem i drugim ustaškim glavešinama, priredio je Te Deume na sve godišnjice NDH, itd. To je ustašama dalo legitimitet i podršku, te im je pomoglo opstati na vlasti i vršiti zločine. Američki povjesničar Robert McCormick piše da je Stepičeva javna podrška ustaškim režimu, bili "ravna prihvaćanju Pavelićeve politike“. Stepinac je služio kao vikar NDH vojske koja je počinila genocide nad Židovima, Romima i Srbima, i prema hrvatskom demografu Zerjaviću, NDH vojska je pobila i više hrvatskih civila nego partizani. 1944. godine Ante Pavelić dodjeljuje Stepincu orden za zasluge - "Velered sa zviezdom".

Stepinac je javno podržao NDH vlasti, službeno čak još 25. ožujka 1945., pastoralnim pismom Biskupske konferencije, održana na inicijativu vlasti NDH, dok su se režim i vojska pripremali za bijeg u Austriju. Ivo Goldstein istiće kako je Stepinac u istom pastirskom pismu naveliko osudio komuniste, koji su time doživjeli javnu kritiku sa svih propovjedaonica diljem NDH čak i prije nego su došli na vlast. Stepinac nikada nije tako javno osudio ustaške vlasti. Nit je ikada "zaprijetio ustaškim zločincima ekskomunikacijom i drugim mjerama"...što "bi sigurno imalo daleko veći učinak kod ustaških vlastodržaca koje je on sam javno podržavao, i koji su se predstavljali kao veliki katolici, umjesto da drži lekcije bezbožnim komunistima." Nasuprot, Stepinac je priredio Te Deum za NDH 10. travnja 1945., istodobno dok su te NDH vlasti još uvijek imale na snazi rasne zakone, te su upravo u Jasenovcu sprovodile likvidacije posljednjih nekoliko tisuća Židova, Srba i antifašista.

Odnos prema progonu Židova u NDH

Podrobniji članak o temi: Stepinac i Židovi

Nasilje i represivne mjere protiv Židova sprovedeni su od samog početka. Več 10. i 11. travnja, ustaše su uhitile istaknute Židove u Zagrebu, te ih držali za otkupninu. Isto se uskoro ponovili u drugim gradovima. 13. travnja 1941. godine, Njemci, njemački manjinci i ustaše spalili su sinagogu u Osijeku. 18. travnja 1941. godine NDH vlasti su uvele Zakonsku odredba o sačuvanju hrvatske imovine, kojom su poništeni svi pravni poslovi između Židova međusobno i Židova i trećih osoba, sklopljeni unutar dva mjeseca prije proglašenja NDH (što će se kasnije uzimati za prvi korak u holokaustu u NDH). Dana 30. travnja 1941. Pavelić potpisuje NDH rasne zakone: Zakonsku odredbu o rasnoj pripadnosti, Zakonsku odredbu o državljanstvu i Zakonsku odredbu o zaštiti arijske« krvi i časti hrvatskog naroda kojima je po uzoru na nacističke Nürnberške zakone iz 1935. godine bilo propisano je da jedino osobe »arijske« krvi mogu biti hrvatski državljani (čime su Židovi, Romi i drugi »nearijci« izgubili sva građanska prava, te su stavljeni van zakona), a zabranjeni su i brakovi između Židova i osoba »arijskog« podrijetla.

Odnos do NDH rasnih zakona

Isprva Stepinac se nije protivio tim antisemtiskim mjerama, več se samo zauzimao da ih ublaži. Tako u dopisu ministru unutarnjih poslova Andriji Artukoviću od 23. travnja 1941. godine Stepinac se zalaže da se kod donošenja, prema Stepincu, »potrebnih«  rasnih NDH zakona protiv Židova (koji su po ugledu na Treći Reich Židovima oduzeli sva gradjanska prava ), od njihove primjene ipak izuzmu židovski obraćenici na katoličanstvo.

Unatoč činjenici da su ustaše već započele s mjerama i nasiljem nad Židovima, te je znao da se pripremaju glavni NDH rasni zakoni, Stepinac je u svojoj okružnici od 28. travnja s oduševljenjem pozdravio uspostavu NDH. U pismu Papi Piju XII. od 16. svibnja 1941. godine Stepinac govori:

»Očit je za sada, pritisak Nijemaca, koji se jako osjeća u zakonima protiv Židova, iako oni tvrde da se ne žele miješati u unutarnje stvari Hrvatske Države. Uistinu, rasistički zakon donijet ovih dana mora se pripisati teškim pritiscima Njemačke, jer mi je poznato iz osobnih susreta s osobama koje vode državu da ne namjeravaju dugo držati zakon u potpunoj snazi kao što je objavljen. Mnogo je manje zlo to što su Hrvati donijeli ovaj zakon nego da su Nijemci preuzeli svu vlast u svoje ruke. U tom slučaju mi bismo trpjeli sudbinu Slovenaca.«

Ovdje Stepinac govori o slovenskom slučaju, gdje su njemačke vlasti odmah nakon okupacije u travnju 1941. godine uvele sve zakone (pa i protužidovske) koji su vrijedili u Trećem Reichu, te zabranile korištenje slovenskog jezika na svim javnim mjestima - čak se i u crkvama smjelo moliti isključivo na njemačkom jeziku, a bile suzapočele i masovne deportacije Slovenaca. Tako za razliku od Slovenije gdje su Nacisti uveli rasne zakone te sproveli genocidu nad Židovima, u NDH su rasni zakoni i navječi dio genocida nad daleko brojnijim Židovima sprovele NDH vlasti. I nakon što je Pavelić potpisao glavne rasne zakone, u pismu od 14. lipnja 1941. Stepinac hvali Pavelića Papi:

»Činjenica je da dr. Maček ima još pristaša u Hrvatskoj. Neki od pristaša su pobjegli iz zemlje, neki su članovi jugoslavenske vlade u emigraciji. Ali zdrav dio Mačekove stranke pridružio se odmah u poglavnikove redove... iako je očito da među poglavnikovim pristašama nije sve onako kako bi se željelo, mora se uzeti u obzir i vrednovati činjenica da je Pavelić istinski katolički praktični vjernik, i da želi stvoriti, usprkos ogromnim problemima, jednu katoličku državu u Hrvatskoj.«

Dana 22. svibnja Stepinac je prosvjedovao protiv odredbe da svi Židovi moraju nositi židovski znak. U pismu upućenom ministru unutarnjih poslova Andriji Artukoviću piše:

»Da se pripadnicima drugih narodnosti ili drugih rasa oduzme svaka mogućnost egzistencije i da se na njih udari žig sramote, to je već pitanje čovječnosti i pitanje morala. (…) Današnje društveno uređenje i opći moralni pojmovi koji vladaju ne udaraju žig sramote ni na robijaše koji su pušteni iz tamnice (…) Nisu obilježeni vidljivim znakom ni konkubinarci, ni poznati preljubnici, pa ni same javne bludnice.« Da bi odobrovoljio vlasti predložio je, da se od Židova zahtijeva da kupe znak bez obaveze da ga nose, nadoknađujući tako državi troškove izrade.

U pismu upućenom Anti Paveliću 21. srpnja 1941. Stepinac piše u čemu se slaže s ustaškom politikom protiv Židova, nazivajući ih nenarodnim i protunarodnim elementima:

»Razumije se samo po sebi da će svatko odobriti nastojanje, da u jednoj narodnoj Državi vladaju sinovi toga naroda i da se uklone svi štetni utjecaji koji rastaču narodni organizam. Svatko će sigurno odobriti nastojanje da privreda bude u narodnim rukama, da se ne dopusti gomilanje kapitala kod nenarodnog i protunarodnog elementa, te da strani elementi ne odlučuju o Državi i narodu.«

Zauzimanje za Židove odvođene u ustaške logore i pokušaji njihovog spašavanja

Povodom početka deportiranja Židova u ustaške koncentracijske logore, u srpnju 1941. u istom pismu Stepinac piše Paveliću:

»Čujem s više strana da se tu i tamo nečovječno i okrutno postupa s nearijevcima prigodom deportiranja u sabirne logore, a i u samim tim logorima; što više, da od takva postupka nijesu izuzeta ni djeca, ni starci, ni bolesnici.«

Goldstein ističe da, koristeći riječ »nearijski«, Stepinac prihvaća ustašku rasističku terminologiju te isprva nije dovodio u pitanje deportaciju, već samo zagovarao da se Židovi šalju u koncentracijske logore na »human« način.

Alojzije Stepinac je kasnije dao posakrivati veći broj Židova i u bolnici Sestara milosrdnica u Zagrebu. Neke od njih dao je sakriti po drugim mjestima, poput primjerice kasnijeg izraelskog policijskog generala Dana Berama/Milivoja Fuchsa i njegovu majku Ernu Fuchs, kojima je osigurao isprave s lažnim imenima, uredio da budu pušteni na slobodu i sklonio ih na selo. Procjenjuje se da je Stepinčevom zaslugom tijekom Drugoga svjetskog rata od smrti spašeno oko četiri stotine zagrebačkih Židova.

Godine 2019. objavljena je knjiga Jurja Batelje Blaženi Alojzije Stepinac – Spašavanje Židova i Srba u Drugom svjetskom ratu s brojnim dokumentima i iskazima osoba koje su svjedočile Stepinčevim aktivnostima spašavanja Srba i Židova izloženih progonima. Među osobama koje su posvjedočile o Stepinčevim zalaganjima bio je dr. Amiel Shomrony, koji je za vrijeme Drugoga svjetskog rata bio osobni tajnik zagrebačkog nadrabina Miroslava Šaloma Freibergera.

Goldstein navodi kako su druge Stepinčeve intervencije kod ustaša bile bezuspješne, poput njegovih intervencija za dr. Ladislava Bodnara, koji je 1919. prešao u katoličanstvo, te četveročlanu obitelj Benarda Wienera, potom Ivana Hochsingera, zagrepčanina Vlatka Rosenberga i supruge HSS-ovca Juraja Šuteja, koje su ustaše sve ubile u Jasenovcu. Od oko 39.000 prijeratnih Židova u NDH, 30.000 ili gotovo 80% je istrebljeno, velika večina u NDH logorima.

Kritike Stepinčevog djelovanja

Ivo Goldstein takodjer navodi i Stepinčeve prosvjede protiv ustaških zločina i spašavanje pojedinih Židova. Međutim piše, da je najveći propust Stepinca bila njegova javna podrška zločinačkoj NDH, od prvih do posljednjih dana - u nizu prigoda fotografirao se s Pavelićem i drugim ustaškim dužnosnicima, itd. To je ustašama, smatra Ivo Goldstein, dalo legitimitet i podršku, te im je pomoglo opstati na vlasti i vršiti zločine, što je nemoguće »kompenzirati« spašavanjem pojedinaca od istih tih zločinačkih vlasti koje je do kraja podržavao. Ustaše su Stepinčeve privatne kritike ignorirali, dok je njegove javne kritike čuo relativno mali broj ljudi, a bezbroj ih je vidjelo i čitalo o njegovoj podršci NDH. Takodjer, javne kritike nadbiskupa Stepinca izrečene su tek nakon sto su ustaše već obavili najveći dio genocidnih zločina.

Američki povjesničar Robert McCormick ocjenjuje da su Stepičeva javna podrška ustaškim vlastima - slavio je dolazak ustaša na vlast, održavao Te Deume na godišnjice NDH, (čak još i 10. travnja 1945. godine), itd. - te propust da javno osudi ustaška zlodjela u ime NDH, bili »ravni prihvaćanju Pavelićeve politike«.

Stepinac je komunicirao sa sarajevskim nadbiskupom Ivanom Šarićem, no nikada nije čak ni privatno osudio njegovu javnu podršku ustaškom genocidu nad Židovima, kao što su ga HSS-osvci iz Londona žestoko osudili. Ivo Goldstein piše da je relativno više Židova spašeno kad su se visoki crkveni uglednici otvorenije, energično usprotivili progonu, kao u Francuskoj. Pravoslavni mitropolit Stefan u Sofiji spriječio je da ijedan Židov bude deportiran u nacističke logore iz Bugarske, neumornom, javnom obranom židovskih života. Čak je i osobno legao na željezničku prugu i zaustavio vlak sa Židovima koje su pokušali otpremiti u Njemačku. U Francuskoj, koja je također imala svoje kvislinške vlasti, preživjele su tričetvrtine Židova, u usporedbi s NDH, koju je Stepinac podržavao sve do kraja, gdje je samo dvadeset posto Židova uspjelo preživjeti, dok su ostali istrijebljeni, većina od njih u NDH logorima.

S druge strane, za razliku od hrvatske katoličke crkve koja je većinom podržavala vlasti NDH, odgovorne za genocide nad Židovima, Srbima i Romima, bilo je diljem Europe vrlo drastičnih progona protiv same Katoličke crkve, te prosudba kako se postaviti u kontekstu nacističkih progona i nije bila posve jednostavna. Primjerice je u Nizozemskoj, nakon što su se tamošnji katolički biskupi u lipnju 1942. godine vrlo oštro usprotivili deportaciji nizozemskih Židova u koncentracijske logore, dogodilo da Nijemci posve dosljedno u logore odvedu baš sve Židove obraćene na katoličanstvo - čak i svećenike i časne sestre - ali su od odvođenja u logore bili poštedjeli devet tisuća Židova koji su bili obraćenici na protestantizam. U koncentracijskom logoru Dachau je bilo još od 1940. godine mnogo katoličkih svećenika: od 2.760 pripadnika kršćanskog klera koji su se ondje našli, katoličkih svećenika je bilo čak 2.579 (u tome 1.780 svećenika iz Poljske i 441 iz Njemačke). Mnogi od njih će ondje biti podvrgnuti medicinskim eksperimentima izlaganjem opasnim infekcijama, a njih ukupno 868 će ondje izgubiti život.

Odnos prema progonu Srba u NDH

Podrobniji članak o temi: Srbi u NDH

Alozije Stepinac (krajnje desno), na sahrani Marka Došena.

Prosvjedno pismo protiv pokolja u Glini

Već 14. svibnja 1941. godine nadbiskup Stepinac poslao je Poglavniku prosvjedno pismo:

»Ovaj čas primio sam vijest, da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam, da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću, da podignem svoj glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt. Inače mi ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojega moramo propasti.«

Povjesničar Jozo Tomasevich pak istiće da pored privatnog pisma Paveliću, Stepinac o tom u javnosti ništa nije rekao, kao što ni on, nit itko iz hrvatske crkvene hierarije nikada "nisu progovorili ni jednu riječ javnog protesta" protiv ustaških zločina nad Srbima.

Suglasuje s protjerivanjem Srba iz NDH

Podrobniji članak o temi: Slovenci prognani u Nezavisnu Državu Hrvatsku

16. svibnja, 1941. Stepinac piše Papi o razgovoru s Antom Pavelićem, tokom kojeg je saznao da »njemačke vlasti planiraju protjerati s područja dijeceza Maribora i Ljubljane dvjesto tisuća Slovenaca, a možda i sve, i naseliti ih u Makedoniji«. Pavelić je kod prenošenja te informacije pitao Stepinca što misli o ideji da se ti Slovenci umjesto u Makedoniju nasele u NDH, a da se u Makedoniju protjera odgovarajući broj Srba iz NDH - na što mu je Stepinac, kako on izvještava Papu, ogovorio da bi za »nesretne Slovence« bilo bolje preseljenje u katolička područja nego u Makedoniju. U daljnjem tekstu dopisa Papi, Stepinac izvještava:

»Više od 100 slovenskih svećenika prognano je s područja Mariborske i Ljubljanske dijeceze i preseljeni su u Hrvatsku, sve sam ih bratski primio, kako ne bi umrli od gladi i drugih nevolja. Ratni me ministar obavješćuje da Nijemci kane protjerati i prebaciti u Srbiju ostalih 300 svećenika iz istih biskupija, koji su do sada bili zatvoreni ili u kućnom pritvoru u spomenutim dijecezama. U međuvremenu naš je ratni ministar, kao dobar katolik, predložio da spomenuti svećenici budu prevezeni u Hrvatsku, a za uzvrat da s hrvatskoga područja bude prevezeno 300 Srba. Njemačke su vlasti već odobrile ovaj protuprijedlog. Stoga sljedećega tjedna, kako mi javljaju iz Ratnoga ministarstva, počinje ovo preseljenje katoličkoga klera, bolno preseljenje za Crkvu u Sloveniji, ali ipak sreća u nesreći, jer ipak mogu spasiti život. U Makedoniji u zatočeništvu sigurno bi nestali. Ionako ne bi imali mogućnosti slaviti svetu misu. Zamolio sam ratnoga ministra da redovnici budu odmah primljeni u samostane koji su odgovarajućega Reda u Hrvatskoj. A da svjetovni svećenici, koji budu preseljeni u Hrvatsku pod uvjetom privremene internacije budu smješteni u pristojna mjesta, sve dok stvar ne bude predana zaboravu. Dakle, koliko bude moguće, ondje ćemo se zauzeti za pastirsko djelovanje.«

Povodom ovakvog sadržaja pisma Klasić ukazuje kako je Stepincu očito više bilo stalo do Slovenaca (katolika), nego do Srba (pravoslavaca), te navodi kako bi se to »na današnjem sudu svakako označilo kao etničko čišćenje«. Krišto naprotiv komentira da je Stepinčevo držanje u tadašnjim okolnostima - uostalom bilo je očito da o svim tim preseljenjima odlučuju isključivo Nijemci, a da im vlasti NDH tek ponešto mogu predložiti - bilo posve razumljivo. Nasuprot, Jozo Tomasevich navodi kako su NDH vlasti same Nijemcima predložile protjerivanje Srba iz NDH, a i sam Stepinac pisao je Papi da je »kao dobar katolik«, Kvaternik predložio Nijemcima da dovedu slovenske svećenike u Hrvatsku, i zauzvrat da ustaše protjeraju Srbe iz NDH. Siegfried Kasche, njemački veleposlanik u NDH, izvjestio je da su do rujna 1941. NDH vlasti, suprotno dogovoru, nezakonito protjerale daleko više Srba, ukupno 118.000, za razliku od 17.700 dogovorenih, i 9.400 Slovenaca koje se Njemci protjerali u NDH.

Među Srbima koje su deportirale, ustaše su protjerali i 353 pravoslavnih svećenika, to jest polovicu pravoslavnih svećenika u NDH. Za razliku od zauzimanja za slovenske katoličke svećenike, Tomasevich navodi kako Stepinac nikada nije izustio nijednu riječ prosvjeda protiv masovnog ubijanja i protjerivanja pravoslavnih svećenika od strane vlasti NDH. U tom istom pismu Papi u kojemu daje svoje suglasje protjerivanju Srba u razmjenu za dovodjenje Slovenaca, te hvali Pavelića Papi kao »istinskog katoličkog praktičnog vjernika«, Stepinac iznosi ocjenu kako će »šizmatici« (tj. srpski pravoslavci) u NDH biti »posve likvidirani«, ako Pavelić ostane na vlasti dvadeset godina.

Brojni povjesničari navode da su ustaše pored sustavnih genocida nad Židovima i Romima, počinile i genocid nad Srbima. Hrvatski povjesničar i emigrant Jere Jareb je napisao »politika uništenja Srba nije bila samo Pavelićeva politika, nego i Ustaškog pokreta«. Povjesničar Jozo Tomasevich, navodi da su masovna ustaška ubojstva Srba počela već krajem travnja 1941. godine Samo u jasenovačkom logoru ustaše su istrijebile oko 50.000 Srba, večinom žene i djeca, dok je, prema ustaškim izvorima, 20.000 dodatnih Srba pobijeno u sustavu NDH koncentracijskih logora Gospić-Velebit-Pag. Ustaški teror izazvao je otpor Srba koji su se pridružili partizanima ili četnicima. Nakon izbijanja masovnih ustanaka Srba u Hercegovini i u drugim dijelovima NDH u lipnju i srpnju 1941., njen vojni vrh je postao svjestan da ustaški teror zapravo potiče ustanke - u situaciji kada je NDH još uvijek raspolagala vrlo ograničenim vojnim efektivima - te je sam vojskovođa Slavko Kvaternik u rujnu 1941. godine naredio oštar obračun s tzv. divljim ustašama navodeći da »to nisu ustaše, nego divljaci i pljačkaši«, koji zaslužuju da se - kao i četnici - »stave pred prieki sud«. U kolovozu 1941. godine Ante Pavelić poduzeo je korake radi ograničavanja utjecaja ustaških stranačkih vođa, čija je djelatnost prouzročila opasni nered u državi i naredio prekid djelovanja divljih ustaša. Prijeki sudovi su narednih mjeseci - prema izričitim i pisanim uputama samog Ante Pavelića - nerijetko na smrt osuđivali one ustaše koji su počinjali ubojstva i nasilje nad civilima. Na području Velike župe Krbava-Psat, koja je obuhvaćala područja Like i zapadne Bosne, u kojima je bilo osobito mnogo ustaškog terora, nakon smjene ustaških dužnosnika koji su poticali protusrpski teror, on je od rujna 1941. prestao. Njemački povjesničar Alexander Korb 2010. godine je ustvrdio da je od kraja 1941. godine teror nad Srbima, »od kojih je u proljeće i ljeto 1941. god već bilo pobijeno njih oko 100.000«, bio uvelike smanjen, makar ga je i nadalje bilo.

Tomasevich, Ivo Goldstein i drugi pak pišu da su ustaše nastavile s masovnim ubijanjem Srba 1942. Samo u Jasenovcu 1942. su ubili 34.000 Srba, te 1942.-1945. ukupno 43.000 Srba. Kad se to doda Korbovom broju od 100.000 žrtvi iz 1941., to je 143.000 samo srpskih civilnih žrtava, a nedostaju brojne dodatne srpske civilne žrtve izvan Jasenovca, tijekom 1942-1945 (pokolji Srba od strane Crne legije 1942. u istočnoj Bosni,, na terenu nakon bitke na Kozari, itd.), te desetine tisuća srpskih civila koji su pomrli od bolesti i gladi u zbjegovima od ustaškog terora. Sustavni NDH genocid nad Romima (25.000 žrtava) ) i veći dio NDH genocida nad Židovima (30.000 žrtava, od kojih je 6.200 poslano u Njemačku, dok su ostale istrijebile ustaše u NDH), također je izvršen 1942. godine. Genocid nad Romima prestao je tek nakon što su ustaše istrijebile skoro sve Rome, a genocid nad Židovima tek nakon što su istrijebili 80% Židova NDH, dok su preostali pobjegli u partizane, u Italiju ili se sakrili. Tomasevich navodi da se ustaški teror nad Srbima umanjio, ali nije prestao, krajem 1942. godine, nakon što su Njemci prisili Pavelića da smjeni Didu Kvaternika s čela Ustaške nadzorne službe, jer su masovna ustaška ubojstava Srba poticala partizanski otpor. Također zbog rasta partizanskog otpora, NDH vlasti su 1942. počele sklapati saveze s četnicima, koji su trajali sve do kraja rata.

Pismo poglavniku Anti Paveliću, ožujak 1943.

Crkveni povjesničar Franjo Šanjek ukazuje da Alojzije Stepinac nije »ni pred vjernicima ni pred Apostolskom Stolicom« stavljao u pitanje odgovornost NDH za ekscese, ali smatra evidentnim da se - ne želeći dovesti u pitanje opstanak NDH - ograničavao na osuđivanje odgovornih pojedinaca i na zalaganje protiv zločinačkih aktivnosti. Šanjek smatra da se Stepinčev stav i djelovanje dobro mogu iščitati iz njegovih riječi upućenih Anti Paveliću u ožujku 1943. godine - nakon mnogih drugih upozorenja i zalaganja:

»Poglavniče! Ne dopustite, da se neodgovorni i nepozvani elementi ogrešuju o istinsko dobro našega naroda. Kršenje naravnog zakona u ime naroda i države osvećuje se na samom narodu i na državi: u zemlji se stvara ogorčenje, koje teži za osvetom, dok vanjski neprijatelj napada etičku našu vrijednost.«

Tomasevich pak kritizira Stepinca što nikada nije javno osudio ustašku genocidnu politiku protiv Srba i masovne napade na Srpsku pravoslavnu crkvu, što se »ne može braniti sa stajališta humanosti, pravde i uobičajene pristojnosti«.

Odnos prema prisilnim vjerskim prijelazima u NDH

Službena propaganda Republike Srbije nastoji i danas prikazati lik i djelo A. Stepinca kao kontroverznu osobu blisku ustaškom režimu. Na izložbi Dianina djeca održanoj u Beogradu u travnju i svibnju 2018. god., ova je fotografija objavljena uz objašnjenje »Blaženi Alojzije Stepinac u činu pokatoličavanja srpske pravoslavne djece u Jastrebarskom 25. srpnja 1943.«. Podatak iz knjige Juraja Batelje Blaženi Alojzije Stepinac i grad Jastrebarsko.

Povjesničar Jozo Tomasevich navodi da unatoč tome što su znali da se vjerski prijelazi vrše prvenstveno zbog političke situacije, često pod ekstremnom prisilom, Vatikan i Stepinac nisu se javno usprotivili ustaškoj politici nasilnog poticanja masovnih vjerskih prijelaza s pravoslavlja na katoličanstvo. Zauzeli su se, međutim, za pristup vjerskim prijelazima u kojemu bi se ipak osiguralo da prijelazi budu dobrovoljni. Na sjednici Hrvatske biskupske konferencije, održanoj 17. i 18. studenog 1941. godine u Zagrebu pod Stepinčevim predsjedanjem, biskupi su se jasno usprotivili slanju nekakvih državnih »misionara« koji bi organizirali vjerske prijelaze, te nasilju protiv Srpske pravoslavne crkve:

»Neka se za konverzije stvori među grkoiztočnim žiteljima psihologički temelj. U tu svrhu neka im se ne samo zajamče nego i dadu sva građanska prava i osobito pravo osobne slobode i pravo vlasništva. Neka se najstrože zabrani svaki protuzakoniti postupak protiv osobne slobode i svojine grkoiztočnjaka, a neka se izriču nad njima kazne, kao i nad drugim građanima, samo nakon provedenog sudbenog postupka. U prvom redu neka se najstrože zabrani svaka privatna akcija za rušenje grkoiztočnih crkvi i kapela i otuđivanje njihova vlasništva.«

Tomasevich ipak ukazuje da je u pismu Papi od 3. prosinca 1941. godine pisao da su se za konverzije s pravoslavlja na katoličanstvo »pokazivale najbolje perspektive«, te se vjerskim prijelazima na katoličanstvo u principu nije protivio ako su za njih bili ispunjeni kanonski uvjeti (dobrovoljni prijelaz) - makar se iz pisma dade razumijeti da je svjestan da je na terenu do tada bilo slučajeva kada ti uvjeti nisu bili ispunjeni. Tijekom rata je vjerojatno na katoličanstvo prešlo oko 250.000 ljudi.

Ustaše se u početku nisu pridržavali pravila za vjerske prijelaze koje je odredila Crkva. Tako je mostarski biskup Alojzije Mišić pisao Stepincu u kolovozu 1941. godine da ustaše ubijaju i prekrštene Srbe, »dok su novoobraćenici još u crkvi kod sv. mise, hvataju ih, staro-mlado, muško-žensko, gone ko roblje… u masama u vječnost.« 

Nakon nasilnih provođenja vjerskih prijelaza i masovnih likvidacija Srba, Stepinac piše Paveliću:

»Svaka upotreba sile može donijeti katastrofalne posljedice ugledu Katoličke Crkve. Potrebno je uzeti u obzir sve mogućnosti, čak i slučaj, da Srbi iz prkosa odluče masovno prijeći na islam. Upravo zbog toga mislim da je nužno s osobitom pomnjom birati misionare koji će se poslati među Srbe, a ne povjeravati taj zadatak svećenicima ili redovnicima koji nisu razboriti i kojima bi u ruci bolje stajao revolver nego raspelo.« ^{[nedostaje izvor]}

Franjevac Aleksa Benigar navodi, da je vidjevši da nove vlasti ne mare za njegove prosvjede, Stepinac već u tijeku 1941. godine poslao povjerljivu okružnicu svećenstvu, u kojoj piše:

»Kada dođu k vama osobe židovske ili pravoslavne vjeroispovijesti, koje se nalaze u smrtnoj opasnosti, pa zažele konvertirati na katolicizam, primite ih, da spasite ljudske živote. Ne zahtijevajte od njih nikakvo specijalno vjersko znanje, jer pravoslavni su kršćani kao i mi, a židovska je vjera ona, iz koje kršćanstvo vuče svoje korijene. Uloga je i zadaća kršćana u prvom redu spasiti ljude. Kada prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni, koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prijeđe, vratiti u svoje.« 

Benigar ne navodi izvor, pa je status ove okružnice upitan. (Vidi više o tome u Katolička crkva u NDH i progoni Srba#Otpor prisilnom prijelazu u katoličanstvo).

Neosuđivanje zločina protiv SPC

Povrh prisilnih vjerskih prijelaza, povjesničar Jozo Tomasevich opisuje i druge elemente »masovnog ustaškog napada na Srpsku pravoslavnu crkvu«. Ustaše su ubile 157 pravoslavnih svećenika, između kojih i tri episkopa (banjalučkog, sarajevskog i karlovačkog), dok su zatvorili i mučili mitropolita zagrebačkog Dositeja Vasića. Uz to ustaše su u Srbiju protjerale 327 pravoslavnih svećenika i jednog episkopa, tako da su ubili ili protjerlali 85% pravoslavnih svećenika u NDH, kako bi »ostavili pravoslavno stanovništvo bez duhovnog vodstva, kako bi ustaška politika prisilnog ili strahom-izazvanog prelaska na katoličanstvo bila lakša sprovedena«.

Ustaše su uništile i oskrnavile brojne pravoslavne crkve, zabranile ćirilicu i julijanski kalendar, koji se koriste u SPC, a zabranili su i izraz »Srpska pravoslavna crkva«. Pravoslavne škole su zatvorene, a SPC-u je zabranjeno prikupljati doprinose od vjernika, oduzimajući joj prihod. Imovina SPC-a je oduzeta i dio je predan Katoličkoj crkvi. Konačno, kako bi uništili SPC, pokušali su stvoriti vlastitu Hrvatsku pravoslavnu crkvu, s »uvezenim ruskim patrijarhom«, ali ta nije uspjela pridobiti pristaše.

Unatoč svim tim pokušajima uništenja SPC, Tomaševich navodi da nije uspio pronaći nijednu osudu tih zločina, javnu ili privatnu, od strane Stepinca ili bilo kojeg drugog pripadnika Katoličke Crkve u NDH. Naprotiv, on navodi kako su »radikalni ustaški napad na SPC odobravali i podržavali mnogi hrvatski katolički svećenici.«  Također navodi da su »hrvatska katolička hijerarhija i Vatikan smatrali da je ustaška politika protiv Srba i SPC-a koristna za rimokatolicizam na Balkanu.« 

Zbrinjavanje kozaračke djece

Nakon bitke na Kozari njemačko-ustaške snage zarobile su 68.000 civila, uglavnom žena, djece i staraca, i odvele ih u NDH logore. Neke su raselili po Slavoniji i drugdje, dok su mnogim roditeljima nasilno oduzeli djecu, a njih poslali na prisilni rad u Njemačku. Tako je velik broj djece, od dojenčadi do četrnaestgodišnjaka, ostao potpuno nezbrinut. Njemački general Glaise von Horstenau svjedoči o goloj, mrtvoj i umirućoj djeci u Dječjem prihvatilištu Sisak. Diana Budisavljević također opisuje kako su djeca umirala pred njenim očima u Koncentracijskom logoru Stara Gradiška.

U svojem Dnevniku Budisavljević zapisuje da su rezultati njene prve dvije audijencije u prosincu 1941. i svibnju 1942. godine bili »potpuno negativni« te da je nadbiskup Stepinac bio »vrlo suzdržan. Ne želi se zainteresirati. Kaže da nema nikakvog upliva na vladu.« Kritizirao je i Nijemce. Zatim da 18. kolovoza 1942. godine - tj. u vrijeme kada situacija sa srpskom djecom postaje urgentna - njegova obećanja nisu ispunjena. Budisavljević je uz posredovanja voditelja zagrebačke ispostave Njemačkog ureda za nabavu radne snage (Deutsches Ministerium für Arbeiterbeschaffung) Heckera, koji je bio organizator prijevoza zatočenika na prisilni rad u Trećem Reichu, te kapetana Wehrmachta Alberta von Kotziana - uspjela ishoditi 7. srpnja 1942. godine kod Eugena Dide Kvaternika oslobađanje djece iz logora. Kad je prvi transport od 700 djece stigao u Zagreb, Budisavljević je napisala: »Neobično teško je bilo osigurati smještaj za djecu. Različiti moji razgovori u Ministarstvu zdravlja i kod nadbiskupa bili su svi bez rezultata… Neka si pomognemo kako znamo ili neka djecu ostavimo u logoru… Ustaše nisu stvarno željele da se djeca spase.« Uz pomoć Kamila Brössler-a uspjeli su smjestiti djecu u štalama napuštenog talijanskog logora kraj Jastrebarskog. Tu je dr. Branko Dragišić, koga su ustaše predhodno kao pravoslavca bile uklonile sa sveučilišta i zatvorile, uredio bolnicu i spasio mnoge, no uz sve napore u Jastrebarskom je umrlo 499 od 2997 djece. U ostalim logorima je bilo mnogo gore - u Sisku je umrlo je 74%, to jest 1.700 od 2.272 djece. Popis žrtava Spomen područja Jasenovac sadrži imena 20.101 djece do 14 godina, ali ne navodi koliko od tih je bilo kozaračke djece.

Upravu nad bolnicom za djecu u Jastrebarskom, u koju su prva djeca stigla u srpnju 1942. godine, nakon evakuacije iz Stare Gradiške i Jasenovca, imaju časne sestre milosrdnice sv. Vinka Pulskog. Kako je ta bolnica imala kapacitet za prihvat do tisuću djece, do kraja mjeseca u obližnjem mjestu Reka otvoren je prihvatni centar za još dvije tisuće djece, također pod vodstvom sestara milosrdnica. Stepinac će potom preko Caritasa pomoći pri udomljavanju djece, uglavnom u hrvatske obitelji po selima. Do kraja 1942. godine biti će udomljeno 5.124 djece. Diana Budisavljević na sastanku 23. kolovoza 1942. godine s razočaranjem suočava vodeće ljude Caritasa sa činjenicom kako nadbiskupova obećanja nakon pet dana još nisu ispunjena, ali u kasnije u bilješci s tog sastanka o suradnji s nadbiskupskim Caritasom govori sa zadovoljstvom. U cijelom kasnijem razdoblju o svojoj učestaloj suradnji s nadbiskupom Alojzijem Stepincem Diana Budisavljević govori samo najboljim riječima.

Povjesničari okupljeni na Znanstvenom skupu Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942. – 1943. u priopćenju iz prosinca 2018. godine iznose:

»Caritas i prije formalne uspostave NDH već skrbi za oko dvje tisuće siromašne i gladne djece i stvara mrežu privremenih udomitelja. Niz je iskaza župnika i načelnika općina da ljudi jedva preživljavaju te da im partizanski upadi i pljačkaški pohodi onemogućuju prehranu. U tim uvjetima bl. Alojzije Stepinac veže Caritas za državnu Zakladu 'Pomoć', koja skrbi o velikom broju izbjeglica i prognanika s područja NDH (njih 200 000) te organizira i prihvat izbjegličke djece... Dijana Budisavljevic, rođ. Obexer i Marko Vidaković osnivaju organizaciju pod nazivom 'Dječja akcija' s ciljem zbrinjavanja pravoslavne djece s ratom zahvaćenog područja. Partnera u ovom humanitarnom pothvatu vide i pronalaze u liku bl. Alojzija Stepinca koji ih prima i nakon intenzivnog promišljanja vrlo mudro organizacijski veže uz Caritas... Djeca su najvećim dijelom na skrbi u privatnim kućama, oko trećina njih vraćena je roditeljima ili obiteljima, a dio izbjegličke i prognaničke djece koji je ostao u dječjim domovima, zbrinjavan je i nakon 1946. na teret Caritasa... Bl. Alojzije Stepinac i Dijana Budisavljević brinuli su, uz pomoć povjerenika na terenu, i o preciznom evidentiranju i osiguravanju identiteta izbjegle djece na pouzdan način, kako bi ih prestankom ratnih zbivanja roditelji ili obitelj mogli pronaći. Kada OZNA u svibnju 1945. otima kartoteku s tim podacima Dijani Budisavljević, ona podatke o djeci traži i dobiva u Zagrebačkoj nadbiskupiji.« Suprug Diane Budisavljević Dr. Julije Budisavljević, Srbin, bio je spreman svjedočiti u korist Stepinca pred komunističkim sudom, ali mu to nije omogućeno.

Marko Vidaković svjedoči o suradnji s Dianom Budisavljević i Alojzijem Stepince ovim riječima:

»...otišao sam gđi Dijani Budisavljević, ženi profesora dr. Julija Budisavljevića, sa prijedlogom o osnivanju jedne ‘Dječje akcije’ pod svakim uvjetom, što je i učinjeno. Akcija je osnovana, ali bez ikakovih sredstava, tek uz pomoć gradskog stanovništva koje je donašalo sitne pomoći, ili je preuzimalo po neko dijete k sebi, na svoju brigu i odgoj. Brzo smo uvidjeli da ovako nećemo moći naprijed pa sam predložio gđi Budisavljević da pođemo samom nadbiskupu dr. Stepincu, da mu stvar razložimo i zamolimo za pomoć. Nadbiskup nas je odmah primio i prihvatio naš prijedlog, uvrstivši tu akciju u ‘Caritas nadbiskupije Zagrebačke’ s time, da je ‘Dječja akcija’ slobodna u svom djelovanju, no u provedbi svoje pomoći surađivat će s ‘Caritasom’, zato, jer ova ‘Dječja akcija’ nije imala dozvolu rada od same vlasti... kako se vidi, ‘Dječja akcija’ bila je brojem vrlo mala, jer su se kasnije odijelila još dva člana u drugu, iste vrste akciju, ali u času kad je nadbiskup dr. Stepinac pružio svoju pomoć, i kada su meni kao rukovodiocu bila uvijek otvorena vrata nadbiskupa, bila je akcija oko spašavanja djece postavljena na realnu osnovu i pokazala je velike rezultate, što inače ne bi mogla... Ja sam kao rukovodioc ‘Dječje akcije’ bio vrlo blizu nadbiskupu dr. Stepincu, dolazeći k njemu po 2-3 puta na tjedan, tražeći od njega pomoć... Kad god sam došao dr. Stepincu, njegov sluga, Pero, odmah me je pripustio k njemu, bez čekanja. Jer bilo je vrlo mnogo kratkih, ali vrlo važnih intervencija, pošto se radilo o mnogim životima i egzistenciji pojedinaca.«

Propovijedi protiv rasizma

Vitraj u crkvi Gospe Lurdske u Rijeci

Spomen-ploča na zidu Franjevačkog samostana u Čakovcu podignuta povodom osamdesete obljetnice euharistijskog kongresa.

Propovijed u prvostolnoj crkvi zagrebačkoj, na svetkovinu Krista Kralja, 25. listopada 1942.

Velik odjek imala je propovijed koju je nadbiskup Stepinac održao na blagdan Krista Kralja, 25. listopada 1942. godine. Odlučno se usprotivio teoriji o superiornim i inferiornim rasama i narodima, te praksi koja se iz te teorije izvodi. Osim rase, spominje i narode, imajući nedvosmisleno u vidu progone Srba. Francuski višijevski konzul u Zagrebu preveo je propovijed na francuski i poslao je svojoj vladi, pa je tako očuvana u francuskom arhivu.

»Prva stvar koju tvrdimo jest, da su svi narod pred iznimke pred Bogom ništica. (…) Drugo što tvrdimo jest, da svi narodi i rase potječu od Boga. Stvarno postoji samo jedna rasa, a to je Božja rasa. (…) Treće što tvrdimo, svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka.«  Stepinac spominje da je Crkva dizala glas protiv boljševika, masona, pa i »plaćene nearijske štampe«, a zatim se vraća na osnovnu temu: »Nitko nema pravo da na svoju ruku ubija ili na koji mu drago način oštećuje pripadnike druge rase ili narodnosti. To može samo zakonita vlast, ako je nekome dokazana krivica, radi koje zaslužuje kaznu.« 

Protiv Jasenovca i rasizma

U pismu Paveliću 24. veljače 1943., Stepinac prosvjeduje zbog ubojstva sedmorice slovenskih svećenika u Jasenovcu:

»Iz svega moram zaključiti, da su svi poubijani. Reći će se, da su bili protudržavno raspoloženi. Zašto nisu izvedeni pred sud? (…) Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitavi Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku. (…) Čitava javnost, a napose rodbina ubijenih traži zadovoljštinu, odštetu, izvođenje krvnika pred sud. Oni su najveća nesreća Hrvatske!« (Krišto, 2, dokument br. 243, str. 255)

Stepinac je u nekoliko propovijedi, koje su imale značajan javni odjek iako su ustaške vlasti zabranjivale da budu tiskane, osudio rasističku ideologiju i politiku. U tim propovijedima jasno osuđuje progone ne samo na rasnoj nego i na nacionalnoj osnovi. (Vidjeti o tome u odlomku Propovijedi protiv rasizma, u članku Stepinac i Židovi.)

Drugi ističu da je Stepinac napisao da je Jasenovac "sramotna ljaga i zločin" tek nakon likvidacije katoličkih svećenika, unatoč tome što je znao što se u Jasenovcu događa mnogo ranije. Već krajem 1941., jedan zagrebački Židov koji je uspio pobjeći iz Jasenovca, obavijestio ga je o zvjerstvima u logoru. Stepinac je također znao od svećenika u gradu Jasenovcu da su se tamo "odigravaju strašne stvari." Župnik Juraj Paršić izvijestio je Stepinca o tom što je osobno čuo od stražara u logoru, za koje je napisao da su svi okrvavili ruke, te je sam procijenio 30.000 do 40.000 žrtvi logora. No, usprkos tome, osim tog jednog privatnog prosvjednog pisma nakon ubojstva katoličkih svećenika, Stepinac nikada nije javno progovorio o Jasenovcu.

Stepinac također nikada nije objavio nijedno pastirsko pismo u kojem se osuđuju ustaše i njihovi zločini, za razliku od dva pastirska pisma u kojima je oštro osudio komuniste - prvo u ožujku 1945., čak i prije njihova dolaska na vlast, a drugo, u rujnu 1945. Oba pisma pročitana su javno u svim crkvama diljem Hrvatske, a kasnije i u Jugoslaviji. Čak je javno prijetio komunistima ekskomunikacijom zbog nacionalizacije crkvene imovine, što nikada nije prijetio ustašama zbog njihovih genocida, unatoč tome sto bi na Pavelića i ostale ustaše koje su se javno predstavljale kao veliki katolici, zasigurno prijetnje ekskomunikacijom daleko više djelovale, no na bezbožne komuniste.

Propovijed 14. ožujka 1943.

Jednako odlučno nastupio je i u propovijedi od 14. ožujka 1943. Nasuprot rasističkim teorijama i postupcima, ističe dostojanstvo svake ljudske osobe i neotuđiva ljudska prava koja se iz toga izvode: »Svaki čovjek, bez obzira kojoj rasi ili naciji pripadao, bez obzira, da li je svršio sveučilište u kojem kulturnom središtu Europe ili ide u lov za hranom u prašumama Afrike, svaki od njih jednako nosi u sebi pečat Boga Stvoritelja i imade svoja neotuđiva prava, kojih mu ne smije oteti ili ograničiti samovoljno nijedna ljudska vlast.«

Propovijed pred katedralom 31. listopada 1943.

Osobiti odjek imala je njegova propovijed od 31. listopada 1943., održana na završetku pokorničke procesije okupljenim tisućama vjernika na trgu pred katedralom. Ova je propovijed, u svojoj cjelini, tipična za Stepinčeva uvjerenja i njegov doživljaj svijeta; naročito je važan njen uvodni, "proročanski" dio. Iz te pozicije, on odgovara kritikama koje su Crkvi upućivanje s raznih strana.

Stepinac započinje na način starozavjetnog proroka, koji šiba pokvarenost svojeg naraštaja ("posljednjih dvadeset godina"), odnosno cijelog "modernog" doba ("posljednja dva stoljeća"). Prvi dio propovijedi posve je religiozan i usmjeren na pokoru za grijehe.

»Bog je naš Stvoritelj, a mi bijedni zemaljski crvi, koji svojem Stvoritelju dugujemo poštovanje i poslušnost, ili, drugim riječima, mi smo veliki dužnici Božji. A, evo, ima već više od dva stoljeća, da Europa, a i čitav svijet, koji je htio biti pametniji od Boga, uskraćuje Bogu dužno poštovanje. Tko da ocrta sav smrad, što je izbačen protiv Boga preko novina i knjiga samo u zadnjih dvadeset godina? Tko da vjerno ocrta zločinačke pobačaje, izvršene u zadnjih dvadeset godina u ime tobožnje znanosti i tobožnjih socijalnih indikacija? Tko da opiše svu prljavštinu života tolikih bračnih drugova? Tko da opiše sve zlo, što ga je donijela poganska moda današnjeg ženskog svijeta? Tko da opiše svu razuzdanost i nepoštenje, što se u zadnja dva decenija opažala na morskim plažama i drugim kupalištima? Ta dovoljno se sjetiti samo naše rijeke Save.« Današnje nevolje plod su naših grijeha i Božja kazna. Mi smo »radi naših grijeha pali u ruke Boga živoga, koji danas poput groma obara ne samo pojedine gradove i sela, nego i čitave narode«. Zato, ako se želimo spasiti od potpune propasti, moramo se »poniziti pred Bogom i iskrenom pokorom okajavati grijehe«.

Nakon toga slijede dijelovi propovijedi, koji imaju neposredni politički značaj, pa se mnogo češće citiraju. Stepinac koristi priliku, »da javno odgovorim nebrojenim tajnim savjetnicima s lijeva i s desna, s brda i s dola«, koji svaljuju na Crkvu krivnju za zla djela koja se zbivaju. Riječ je o tri vrste prigovora, iznosi Stepinac:

»Da nismo pravodobno i da nismo kako bi trebalo ustali protiv zločina, koji su se zbivali po pojedinim krajevima naše domovine.« Stepinac: mi nismo »bilo čija politička trublja«. Uvijek naglašavamo principe vječnoga zakona Božjega, ali ne možemo nikoga prisiliti da ih vrši. »Zato ne možemo odgovarati ni za koju tu usijanu glavu u svećeničkim redovima.« Nije Crkva ta, koja je huškala na rati, niti »stvarala u dušama nezadovoljstvo i podivljalost, koja je urodila tako žalosnim posljedicama«. Ova opaska upućena je na »stanovite krugove, organizacije i pripadnike drugih narodnih skupina«, što se svakako odnosi na Srbe, a također možda i na Židove.

Druga vrst optužbi su za filokomunizam. Katolička Crkva odlučno odbacuje komunistički sustav, iako smatra da socijalne reforme i pravednija razdioba dobara jesu potrebne. Crkva ne može priznati sustav, koji bi htio seljaku oduzeti njegovu zemlju, privatniku poštenom trudom stečenu imovinu, koji negira obitelj i koji bi htio negirati osobnoga Boga i svesti ispovijedanje vjere u četiri zida. »A možda bi ti isti, koji nam stavljaju taj prigovor, bolje učinili, da pokucaju na vrata vlastite savjesti i da se upitaju, nisu li mnogi, koji se skrivaju po šumama, otišli onamo ne iz kakvog uvjerenja o istinitosti komunizma, nego često puta iz očaja radi nečovječnih metoda nerazboritih pojedinaca, koji su mislili da mogu raditi što ih volja, i da za njih ne postoji zakon ni ljudski ni Božji

Odgovorit ćemo konačno i onima, koji nas optužuju, da smo pristaše rasizma, jer kao što vidite, katolička Crkva je u nečijim glavama za sve kriva. Mi smo svoje stanovište prema rasizmu definirali otkad rasizam postoji, a ne možda danas. A to stanovište je kratko i jasno. Katolička Crkva ne pozna rasa koje gospoduju i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako Crnac iz centralne Afrike, kao i Europejac. Za nju je kralj u kraljevskoj palači jednako kao i zadnji siromah i Ciganin pod šatorom. Ona među njima ne pozna bitne razlike kao čovjeka. Jedan i drugi imaju neumrlu dušu, jedan i drugi su istog kraljevskog podrijetla, vukući svoju lozu od Boga Stvoritelja. To je rasna nauka Katoličke Crkve, a sve drugo su obične podmetanja, za koju vrijedi riječ: "u laži su kratke noge"! Katolička Crkva ne može priznati, da bilo koja rasa ili narod, zato što je brojčano jači ili bolje oboružan, smije počinjati nasilja nad brojčano slabijim ili manjim narodom."

U propovijedi je osudio strijeljanje talaca u NDH: »Sistem strijeljanja stotine talaca radi zločina, kojem se ne može otkriti krivca, poganski je sistem, koji nikad nije urodio dobrim plodom.« Ova propovijed nije bila tiskana jer su ustaške vlasti to zabranile.

No, svejedno je do samog kraha NDH koncelebrirao svečanu misu i pjevao Te Deum na Pavelićev rođendan, u skladu s katoličkom praksom da se moli za osobe koje obnašaju vlast, bili oni pravedni ili grešni. Istovremeno je bivao zaokupljen grešnošću čovječanstva i propovijedao je protiv psovke, nečedna odijevanja i raskalašenosti, što izaziva opravdanu Božju srdžbu i kaznu. Organizirao je i tjedan protiv psovke. U uvjetima masovnih pokolja, to izgleda neobično, ali prvi dio gore navedenog govora objašnjava njegovu izvorno religijsku inspiraciju: Stepinac vidi kako u spirali grijeha manji prijestupi protiv Božjeg zakona prerastaju u teže i teže, te s vremenom u užasno zločinstvo.

Međunarodni i drugi istupi

Zauzimanje za slovenske svećenike

U prosincu 1941. godine je Stepinac papu Pija XII. izvijestio kako među više desetaka tisuća Slovenaca prisilno iseljenih iz dijela Slovenije koji je 1940. godine bio pripojen Njemačkoj ima i mnogo katoličkih svećenika, koje je on uzeo pod posebnu zaštitu.

Slovenski katolički biskup Stanislav Lipovšek iznijeti će 2019. godine podatak da su u Hrvatskoj utočište tada našla 534 slovenska katolička svećenika. U prihvatu slovenskih svećenika sudjelovali su svi hrvatski biskupi, ali ponajviše nadbiskup Stepinac, u čijoj je nadbiskupiji njih najviše i razmješteno. Ustaše su u Jasenovcu ubile sedmoricu od tih slovenskih svećenika, povodom čega je Stepinac u pismu Anti Paveliću od 24. veljače 1943. godine iznio osudu da je posrijedi »sramotna ljaga i zločin, koji vapi u nebo za osvetom, kao što je i čitav jasenovački logor sramotna ljaga za NDH« (pismo nije bilo objavljeno u doba NDH). Ustaše su Slovence poslale u logore u kojima su uvjeti bili izuzetno loši, bez dovoljno hrane, te su se ljudi razboljeli, a neki i počinili samoubojstva. U istim logorima, ali odvojeno, ustaše su strpale Srbe predviđene za progon u Srbiju, koje su pljačkali, mučili i na stotine pobili.

Prosvjedi zbog talijanskog terora i etničkog čišćenja Hrvata

Kada su Talijanski okupatori u srpnju i kolovozu 1942. god. tijekom protupartizanskih akcija na području oko Splita, Omiša i na otoku Braču spalili više sela i strijeljali civile, prosvjedovale su kod talijanske vlade i vlasti NDH i Sveta Stolica, putem svojega nuncija pri talijanskoj vladi. U radnoj verziji izvještaja Superslode (talijansko zapovjedništvo za područja Slovenije i NDH, od tal. "Comando superiore delle forze armate in Slovenia e Dalmazia) talijanskom Ministarstvu vanjskih poslova povodom tih događaja, ustvrdili su talijanski vojni zapovjednici da se prosvjedi  vodstva Katoličke  crkve temelje "na  tvrdnjama kojima u dugotrajnoj kampanji protiv Italije služi Zagrebačka nadbiskupija i koje zanemaruju pozitivne poteze talijanskih snaga u NDH".

Stepinac je pri kraju svog pisma Paveliću od 6. ožujka 1943., dodao i sljedeći pasus:

"Poglavniče! U Italiji imade više desetaka tisuća naših nevinih ljudi iz Gorskog kotara, Primorja i Dalmacije, zatočenih po logorima, većim dijelom žena i djece. Glad, bolesti, patnje svake vrsti prouzrukuju vrlo velik pomor među tim nesretnicima. Ozbiljno se bojati, da se takovim postupkom ide za istrebljenjem pučanstva iz onog dijela naše domovine.« Kada je Stepinčev izaslanik u Rimu tražio »oslobođenje i pomaganje tih naših nesretnika«, odgovoreno mu je: »što se vi pačate u naš postupak s tim ljudima, kako ste vi postupali u Hrvatskoj!« (Krišto 2, dokument br. 246, str. 257–258)

Prosvjed zbog savezničkih bombardiranja hrvatskih gradova

Stepinac je osudio savezničko bombardiranje hrvatskog kopna 1944., gdje su njemačke snage imale jaka uporišta. U pismu upućenom britanskom veleposlaniku pri Svetoj stolici 7. ožujka 1944. navodi:

»Bez pretjerivanja može se kazati, da nijedan narod za vrijeme ovoga rata nije tako nemilosrdno pogođen kao nesretni hrvatski narod. Pod pokroviteljstvom i po željama stanovitih velikih sila, u zemlji se bore svi protiv sviju. (…) Kroz stoljeća mi smo bili posljednja brana protiv azijske invazije Europe.« Razaranja koja uzrukuju anglo-američka bombardiranja mogla bi dovesti do toga, da hrvatski narod »podlegne razaralačkim elementima«, pa Stepinac upozorava »da svaka akcija ove vrste, nije drugo nego razaranje svijeta, na koji Vaša zemlja može ubuduće računati.« Poziva stoga: »Ne dozvolite, Ekselencijo, da mali narod bude kompletno razoren. Narod koji u svojoj cijelosti nije odgovoran za ovo što se sada događa na njegovom teritoriju.« (Krišto 2, dokument br. 331, str. 344–346. Original na francuskom, engleski prijevod u arhivi britanskog ministarstva vanjskih poslova)

Kontakti sa poljskim obavještajcima

Od samih početaka II. svjetskog rata, bio je Alojzije Stepinac u kontaktu s predstavnicima izbjegličke poljske vlade, čiji je konzulat djelovao u Zagrebu i nakon što su 1940. godine teritorij Poljske okupirale Njemačka i Sovjetski Savez. U početcima NDH kada su ustaše demonstrirale svoje savezništvo s Njemačkom stavivši pod oštru kontrolu i čak represiju Poljake na svojem teritoriju, iskoristio je Stepinac svoj utjecaj da omogući većem broju Poljaka preseljenje u Crikvenicu koju su kontrolirali Talijani, koji su prema Poljacima bili manje neprijateljski. Tijekom čitavog rata je Stepinac blisko surađivao s Poljacima koji su se bili uključili u mrežu poljske obavještajne službe, koja ga je u svojim službenim dokumentima imenovala suradničkim imenom "Mitra". Ti poljski obavještajci su ostvarili značajne veze sa zapovjednicima talijanskih snaga na području NDH, u sklopu obavještajne operacije - koju je bio predvodio sam šef poljske izbjegličke vlade Władysław Sikorski - radi pokušaja pridobivanja Italije na stranu zapadnih saveznika, gdje bi došlo i do iskracavanja saveznika baš na područje NDH uz Jadran, koje su kontrolirale talijanske postrojbe. Točni sadržaj komunikacije poljskih obavještajaca s Alojzijem Stepincem historičari nisu ustanovili, ali se zna da se radi zaštite sigurnosti Poljaka i njihovo uzdržavanje zauzeo putem vatikanske diplomacije, te je kontakt s barem jednim poljskim agentom održan i nakon što je uslijed kapitulacije Italije prekinuta većina poljskih obavještajnih aktivnosti koje su u NDH vođene uz presudni oslonac na britanske obavještajne službe. Dobro obaviješteni novinar Ante Ciliga pisao je nakon II. svjetskog rata da su njega iz Koncentracijskog logora Jasenovac 1. siječnja 1943. godine izvukli probritanski nastrojeni kolege novinari, pri čemu ocjenjuje da su dva glavna "proengleska punkta" u Zagrebu bili u to doba redakcija novina "Spremnost" u kojima je on sam pisao; te Kaptol na čelu s nadbiskupom Stepincem. Kako Ciliga prenosi na temelju izravnog kontakta s Nadbiskupom, Stepinac se 1944. godine - u vrijeme Urote Lorković-Vokić, kada je izgledalo mogućim da Hrvatska prijeđe na savezničku stranu - nadao da će Hrvatska moći kao neovisna država sklopiti neki dogovor sa Saveznicima; pri čemu je posve nerealistično podcijenio mogućnost da komunisti obnove Jugoslaviju. Dionici Urote Lorković-Vokić su črvrsto računali da će Alojzije Stepinac - koji je među Hrvatima uživao izrazito visok moralni autoritet - odlučno podržati prelazak NDH na stranu savezika. Stepinac je u komunikaciji prema urotnicima pokazao oprez, te im je svoje stavove izrazio tek općenito.

Protiv obnove jugoslavenske države

O nastojanjima da obnove Jugoslaviju - koje su jasno deklarirali komunisti osnivavši Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije kao glavno tijelo vlasti na područjima koje su kontrolirali - u propovijedi u svetištu u Mariji Bistrici 9. srpnja 1944. godine, dakle u vrijeme kada se ishod rata već nazirao, izrekao je Stepinac ovakvu poruku:

"Smatra li možda ratujuća stranka, dok ovakvim strahotama pogađa našu zemlju zločinom, što hrvatski narod svom snagom svojega bića stoljećima teži za slobodom i brani danas svoju državnu samostalnost uz nečuvene žrtve? Onda bi bili zločinci i svi drugi narodi, koji nose u svom srcu isto tako nepokolebljivu težnju za slobodom i samostalnošću. Da se Hrvati ne će nikada odreći svoga prava, u to neka nitko ne sumnja.«

Nadbiskup Stepinac u razdoblju nakon II. svjetskog rata i sukob s komunističkom vlašću

Slom NDH i uspostava Jugoslavije

Vidjevši da se bliži kraj njegovoj vladavini, s partizanima na pragu Zagreba, Pavelić se obratio Stepincu kao dostojanstveniku Katoličke Crkve s iznimnim autoritetom i zamolio ga da vodi privremenu vladu. Stepinac je takav prijedlog odbio. Piše: »Pavelić mi nudi, da preuzmem vlast. Ni čuti o tome. To je Vaša stvar, kome ćete predati vlast, rekao sam mu. U politiku se ne miješam, nego ostajem tu, pa što bilo, da bilo.«

U Zagreb su partizanske postrojbe ušle 8. svibnja 1945. Stepinac je tražio od komunističkih vlasti prekid progona i osvete nad ideološkim protivnicima koji je tih dana bjesnio u Zagrebu. Nekoliko dana nakon toga sam Stepinac je uhićen i protiv njega se vodila istraga. Josip Broz Tito u Zagrebu se 2. lipnja 1945. sastao s predstavnicima Crkve. Dan kasnije Stepinac je pušten. Nakon toga odnosi Crkve i Demokratske Federativne Jugoslavije nekoliko mjeseci bili naizgled korektni.

No povjesničari Jozo Tomasevich i Stella Alexander pišu da su bivši ustaški časnici kontaktirali Stepinca. Tako je posljednji šef ustaške policije, Erih Lisak, prvo pobjegao s Pavelićem, ali se rujna 1945. potajno vratio u Hrvatsku kako bi organizirao ustaše koji su se skrivali u šumama. Lisak je uspio maskiran ući u nadbiskupsku palaču. Stepinčev tajnik ga je prepoznao i doveo Stepincu, koji se sastao s Lisakom, te ga saslušao bez komentara - naloživši svojem tajniku da pred njega ubuduće ne dovodi takvu vrstu posjetitelja. Stepinca je kontaktirao i Ante Moškov, bivši ustaški general, koji se vratio s istim ciljem organiziranja ustaša protiv novih vlasti: on je Stepincu poslao dva pisma, koja Stepinac po svemu sudeći nikad nije pročitao. Policija je u nadbiskupskim podrumima pronašla kutije s arhivom Ministarstva vanjskih poslova NDH, od kojih je nekoliko sadržavalo zlato koje su ustaše ukrale zatočenicima koncentracijskih logora NDH. Stepinac je pred sudom ustvrdio da je preuzeo te ustaške arhive bez da ih je pregledao. Naknadno su te kutije bile predane »partizanima« nakon njihovog dolaska u Zagreb.

Pastirsko pismo katoličkih biskupa Jugoslavije

Vidi Wikiizvor: Pastirsko pismo katoličkih biskupa Jugoslavije 20. rujna 1945.

Dana 22. rujna 1945. objavljeno je Pastirsko pismo katoličkih biskupa Jugoslavije, u kojem se govori o 501 ubijenih, zatvorenih i nestalih svećenika diljem Jugoslavije - u Zagrebačkoj nadbiskupiji koja je zapravo bila manje pogođena pobijeno je 18% svećenika, u biskupijama u BiH je pobijeno pola i više svećenika - (dani su precizni podatci za one za čije se stradanje u to vrijeme sa sigurnošću znalo), te na mnoge koji se i dalje nalaze u različitim logorima, kao i drugi podatci o općenito grubom i nezakonitom postupanju prema crkvi i vjernicima. Pastirsko pismo dodaje: »Dopuštamo da je bilo i takvih svećenika, koji su se – zavedeni nacionalnostranačkom strašću – ogriješili o sveti zakon kršćanske pravde i ljubavi i koji su radi toga zaslužili, da odgovaraju pred sudom zemaljske pravde. Moramo medjutim istaći, da je broj takvih svećenika više nego neznatan.«

Tomasevich piše da je među svećenicima sigurno bilo nevinih žrtava, ali mnogi su se svećenici pridružili ustašama, vršili dužnosti u ustaškoj upravi i vojsci, te je većina svećenstva podržavala ustaše i provodila propagandu za ustaške vlasti. Stepinac i hrvatski biskupi su još 24. ožujka 1945. javnom poslanicom pozvali narod da ostane lojalan NDH i osudili partizane. Napominje da su sve strane u drugom svjetskom ratu na području Jugoslavije ubijale svećenike. Počelo je 1941. s ustaškim ubijanjem pravoslavnih svecenika i biskupa, kojih su ustaše pobili čak 188, medju njima 3 pravoslavna biskupa, protjerali veliku većinu preostalih svećenika u Srbiju, za što niti Stepinac niti itko drugi iz hrvatske Crkve nikada nije javno prosvjedovao (vidi: Neosudjivanje zločina protiv SPC). 1945. godine su, doista, svećenike ubijali partizani, te i nakon završetka rata komunistička "narodna vlast", i to katoličke i pravoslavne svećenike. No povjesničari pišu da se je 75 katoličkih svećenika u NDH pridružilo partizanskom pokretu, a od toga su 52 bili po nacionalnosti Hrvati, a ostali osim dvojice Slovenci dok je svećenik Svetozar Rittig bio član predsjedništva ZAVNOH-a. Engleska povjesničarka Stella Alexander ukazuje da je Pastirsko pismo “popraćeno okružnicom samo svećenstvu koja je napisana na još beskompromisnijem jeziku, i pokazala da su zahtjevi Crkve jednako dalekosežni kao i Partije, i isto toliko apsolutni.” Okružnica je napala cjelokupnu osnovu vladinih reformi i odvajanje Crkve i države, odbacila je sekularno obrazovanje i zahtijevala vjeronauk kao sveto pravo, odbacila pravo države da nacionalizira imovinu te iznijela da su posrijedi grijesi koje kanonsko pravo kažnjava izopćenjem.

Na reakciju vlasti na Pastirsko pismo čekalo se oko mjesec dana, a onda se pojavila Titova izjava u svim novinama u kojoj se on pita - između ostalog - zašto nikada nije objavljeno pastirsko pismo protiv ubijanja Srba u Hrvatskoj. Nakon toga partijski je tisak pojačao napade na Stepinca i biskupe, a uvredljivi natpisi osvanuli su na zidovima kuća u blizini dvora i katedrale dok su svećenici i redovnice doživljavali uvrede i zlostavljana na ulicama.

Prilikom dolaska na blagoslov nove župe sv. Petra u Zaprešiću 4. studenog 1945., Alojzije Stepinac i zaprešićki župnik isusovac Matija Pašiček napadnuti su kamenjem i jajima. Napad je organizirala komunistička vlast. Spretnošću vozača Stjepana Kranjčeca, u napadu nije bilo stradalih. U spomen na taj događaj, otkrivena je 2004. godine spomen-ploča s likom bl. Alojzija Stepinca i prigodnim tekstom na pročelju kapelice sv. Petra u Zaprešiću.

Komunistička tajna služba uhodila je i prisluškivala Stepinčevu rodbinu. Tko od njih nije surađivao s režimom, ušao u partiju ili nije bio "podoban" bio je podvrgnut maltretiranjima, ispitivanjima i progonima te nije mogao dobiti posao - makar je Stepinčev brat Mijo bio 1943. godine ubijen zbog suradnje s partizanima, s kojima je u kontaktu bila i Mijina supruga. Stepinčev nećak bio je teško ranjen u dva atentata, zlostavljan u kaznionici, psihički propao i završio u duševnoj bolnici. Stepinčeva sestra Štefanija imala je psihičke probleme uslijed toga.

Političko-sudski proces

Nadbiskup Stepinac tijekom montiranog sudskog postupka koji se odvijao u dvorani tadašnjeg Fiskulturnog učilišta u Kačićevoj ulici u Zagrebu.
Dokumenti vezani uz postupak:
Izjava nabiskupa Stepinca
(tijekom istrage, 20. rujna 1946.)
Govor nadbiskupa Stepinca
(na sudu, 3. listopada 1946.)
Govor dr. Ive Politea
(na sudu, 8. listopada 1946.)
Poništenje presude
(22. srpnja 2016.)

Spomenik Stepincu u Ludbregu

Pripreme

Nekoliko mjeseci prije Stepinčeva uhićenja Svetoj Stolici upućeno je upozorenje o namjeravanom uhićenju, sa zahtjevom da ga se smijeni, jer »...Jugoslavija ne može tolerirati građane koji su služili interesima drugih...«. Naime, pokazalo se da jugoslavenski katolički biskupi, na čelu s Alojzijem Stepincem čvrsto odbijaju nastojanja vlasti da jugoslavenske katolike odvoje od Rima. Stoga se htjelo ukloniti najistaknutijeg protivnika tog važnog plana komunističkih vlasti. U Deklaraciji Hrvatskog sabora o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu od 14. veljače 1992. godine se cjelokupni progon Alojzija Stepinca pripisuje tome »što je odbio po nalogu komunističkih vlastodržaca, provesti crkveni raskol i odvojiti Katoličku crkvu Hrvata od Rima i Vatikana«.

Vatikan je o zahtjevu jugoslavenskih komunističkih vlasti za njegovo napuštanje Jugoslavije obavijestio Stepinca, rekavši mu neka sam odluči o tome što će učiniti, ali ga Vatikan neće prisiljavati da napusti državu. Nadbiskup Stepinac je ostao, sudski proces je pokrenut, a presuda je donesena već 11. listopada iste godine. Proglašen je krivim po svim točkama optužnice i osuđen na 16 godina strogog zatvora. Unatoč inzistiranjima poznatih osoba srpske nacionalnosti za svjedočenje na suđenju, koja bi bila Stepincu u korist, tužitelji nisu dopustili, da takvi podatci izađu u javnost.

Uhićenje

Nakon podizanja optužnice, dana 18. rujna 1946. u pola šest ujutro, policija je ušla u zgradu nadbiskupije i privela nadbiskupa Stepinca. Bio je optužen da je pozdravio ustaške vođe dok se kraljevska jugoslavenska vojska još borila protiv njemačkih i talijanskih postrojbi, i da je pozvao svećenstvo da s njima surađuje. Optužba ga je teretila da je pretvorio tradicionalne crkvene svečanosti i procesije u političke manifestacije za Pavelića i služio misu svakog 10. travnja, na godišnjicu osnivanja NDH, te da je služio misu i prilikom otvaranja ustaškog Hrvatskog državnog sabora, da je izabrao za svoje zamjenike Vučetića i Cecelju, poznate ustaške simpatizere, te da je prihvatio i sakrio arhiv ministarstva vanjskih poslova NDH i da je podržavao ustaški otpor nakon završetka rata.

Montirani političko-sudski postupak i presuda

Stepinca je na sudu branio Ivo Politeo, najistaknutiji hrvatski odvjetnik toga doba, a u svoju obranu je govorio i sam Stepinac. Priznao je da je posjetio ustaške vođe Pavelića i Kvaternika čim su stigli, tvrdeći da se to može smatrati normalnim za poglavara Katoličke crkve. Stella Alexander smatra da je »oduševljeni ton njegove dobrodošlice ustaškim vlastima kod svećenstva nedvojbeno ostavio očekivanje da će ih prihvatiti i surađivati s njima«, dok drugi povjesničari navode da je Stepinac podržavao NDH vlasti do samog kraja. Alexander drži da je Politeo uspješnije opovrgnuo neke druge optužbe. Istaknuo je da je Stepinčeva kontrola nad cenzuriranim katoličkim tiskom u NDH uglavnom bila formalna, dok je tvrdio da, kad je proglašen vojnim vikarom, dvojica ustaških dužnosnika-svećenika su već bili imenovani za njegove zamjenike. Što se tiče ustaških arhiva u nadbiskupskim podrumima, Stepinac je tvrdio da ih je prihvatio ne provjeravajući što se u njima nalazi, dok za sastanak s bivšim šefom ustaške policije, Lisakom (kada se on vratio u Hrvatsku kako bi vodio ustaški otpor protiv novih vlasti), za taj sastanak Stepinac je krivio svog tajnika. Alexander smatra da se Stepinac pokazao najnesigurnijim pri pokušaju obrane od najozbiljnijih optužbi o ulozi Crkve u prisilnim vjerskim prijelazima srpskog pravoslavnog stanovništva na katoličanstvo.

Na suđenju je državni tužitelj koristio i takve dokaze za koje su neki tvrdili da su krivotvoreni. Tako je, kao osobito inkriminirajući dokument, korišten tobožnji Stepinčev izvještaj Svetoj Stolici iz 1943. godine, u kojemu Stepinac sebe (navodno) naziva »glavnim biskupom jedine katoličke države na Balkanu i metropolitom Hrvatske i Slavonije«. Stepinac nije imao, niti je ikada koristio naslov metropolita Hrvatske i Slavonije, kao što nigdje nije sebe nikada nazivao niti »glavnim biskupom«, naslovom koji u katoličkoj hijerarhiji ne postoji. Nije naposljetku zabilježeno niti da bi Stepinac govorio da je Hrvatska na Balkanu. Pritom su taj dokument komunističke vlasti navodno pronašle u arhivi Ministarstva vanjskih poslova NDH, kojemu Stepinac uopće nije slao svoja izvješća Svetoj Stolici i gdje doista nije pronađeno niti jedno drugo Stepinčevo izvješće. Krišto je 2020. objavio da je glavni autor tog izvještaja nedvojbeno hrvatski svećenik Krunoslav Draganović, koji je 1943. poslan u Vatikan kao dio neslužbenog hrvatskog predstavništva (Vatikan nije službeno priznao NDH). Krišto piše da je Draganović prethodno razgovarao sa Stepincem te da su se autori pisma koristili Stepinčevim materijalima, razmišljanjima i političkim prosudbama. Krišto iznosi da nema dokaza da je Stepinac autor pisma, ali je vidljivo da je pismo napisano uglavnom Draganovićevim rukopisom, te da su u izradi pisma sudjelovali i drugi, uglavnom ljudi povezani s Ministarstvom vanjskih poslova NDH. Prijepis izvještaja pronađen u tom ministarstvu predočen je na suđenju Stepincu, uz tvrdnju da je Stepinac njegov autor.

Uzništvo i mučeništvo

Spomenik bl. Alojziju Stepincu u Odri.

Kaznionica u Lepoglavi

Dana 19. listopada 1946. prebačen je u lepoglavsku kaznionicu, nekadašnji pavlinski samostan pretvoren u zatvor. Tu je proveo pet godina. Bio je smješten u posebnom krilu za naročite zatvorenike, koji su bili potpuno odijeljeni od ostalih. Susjedna ćelija pretvorena je u kapelicu, gdje je svaki dan služio misu. Takav tretman nisu imali drugi svećenici u jugoslavenskim zatvorima, ali Stepinac je bio osoba čiji progon je privlačio međunarodnu pažnju.

Stepinčev dnevni raspored bio je jednostavan: ustajao je u 5 sati i spremao se za misu, koju je služio u 6 sati. U 9 sati imao je šetnju po dvorištu. U podne su mu donosili ručak izvana, a potom je slijedio kratak odmor i nova šetnja u 15 sati. Bili su mu dopušteni povremeni posjeti. Godine 1947. majka Barbara vidjela ga je dvaput prije nego je umrla, a sestra Štefanija dolazila mu je redovno dvaput mjesečno, donoseći mu knjige, rublje i druge potrepštine.

Župni dvor u Krašiću

Iz zatvora je uvjetno pušten 5. prosinca 1951. i prebačen u Krašić. Stanovao je u krašićkom župnom dvoru sa župnikom Josipom Vranekovićem. Stepinca su u Krašiću dočekali američki i drugi novinari, kojima je izjavio da u zatvoru nije bio maltretiran, mogao je slaviti misu, te imati posjetitelje, knjige i novine. Dodao je: »Pustili su me na njihovu vlastitu želju ... Razlog zbog kojeg nisam tražio da me puste je taj što se ne osjećam krivim.«

Bio je to jasan pomirbeni potez vlade prema Crkvi, ali i prema Zapadnom svijetu. Dani u Krašiću prolazili su mu u čitanju, pisanju, prevođenju, molitvi i slavljenju mise. Ljeti se kupao u rijeci, a volio je i šetati. Režim ga je pustio na uvjetnu slobodu, ali je zato u Krašiću uveden strogi policijski nadzor: »Otkako je došao na izdržavanje (kazne) u sjedište rodne župe, svi su župljani živjeli pod stalnim nadzorom. Posjetitelji koji bi dolazili u Krašić bili su temeljito pregledavani jer se režim bojao da koji od njih ne nosi zasužnjenom Nadbiskupu neko pismo ili neki drugi dokument. Nisu mu se mogli približiti na uobičajen način, već bi se presvukli u krašićku narodnu nošnju ili bi se potajice, na stražarovu oku nedohvatnim vratima, probili u župnu kuću. Autobusi i vozila koja bi prolazila kroz Krašić bili su pod nadzorom i više puta su bili zaustavljani, a putnici pregledavani. Više se puta dogodilo da su takvi posjetitelji bili odvedeni u mjesnu policijsku stanicu, gdje su ih ispitivali o razlogu dolaska u Krašić te o smjeru kretanja.«

Zdravlje mu nije bilo dobro i liječnik mu je preporučio da ne provodi cijele sate klečeći u nezagrijanoj crkvi. Zatvarao se zatim u ispovjedaonicu, u kojoj mu je župnik Vraneković ugradio malu električnu grijalicu i svjetlo za čitanje.

Kardinalska čast

Na audijenciji kod pape Pija XII. skupina se Hrvata zanimala kad će nadbiskup Stepinac postati kardinalom, na što je papa odgovorio:

»Nemate, doduše, kardinala, ali imate svetca. «

(Pio XII.)

Dana 29. studenog 1952. u Vatikanu je objavljen popis novih kardinala na kojemu je bilo i Stepinčevo ime. Vlast mu nudi da napusti Hrvatsku, no Stepinac to odbija. Na tajnom konzistoriju 12. siječnja 1953. papa Pio XII. imenovao je 24 nova kardinala, među kojima je nadbiskup Alojzije Stepinac. Kada je papa Franjo u svibnju 2020. godine za javnost otvorio arhivu iz doba Pija XII., otkriveno je kako je tadašnji papa Stepincu za naslovnu crkvu dao rimsku crkvu San Paolo alla Regola.

Smrt i pokop

Sarkofag bl. Alojzija Stepinca u Zagrebačkoj katedrali, kojeg je izradio akademski kipar Hrvoje Ljubić. Ispod je grobnica zagrebačkih biskupa i nadbiskupa.

Još 1953. dr Ludwig Heilmeyer, poznati hematolog iz Freiburga, bio je Stepincu dijagnosticirao policitemiju, rijetku bolest krvi koja nastaje zbog stvaranja prevelikog broja crvenih krvnih zrnaca, a razvila se i tromboza u lijevoj nozi. Bolest se s godinama više nije mogla obuzdati i 10. veljače 1960. godine kardinal Alojzije Stepinac je preminuo u Krašiću, svojem rodnom mjestu i mjestu svojeg zatočeništva. U 14 sati i 15 minuta uspio je šapnuti: »fiat voluntas tua« (budi volja tvoja), bolno je uzdahnuo tri-četiri puta i umro.

Režimski tisak u Zagrebu je vijest o smrti najistaknutijeg vođe Katoličke Crkve u Jugoslaviji jedva spomenuo, ali je ona objavljena na naslovnici New York Timesa. Nadbiskup-koadjutor Franjo Šeper naredio je da zvone sva zagrebačka crkvena zvona i da se na zvonicima istaknu crne zastave. Od državnih je vlasti zatražio da se tijelo doveze u Zagreb i pokopa u kripti prvostolne crkve. Vlasti su to u prvi mah odbile, ali su se 12. veljače ipak predomislile. Pogreb je održan 13. veljače 1960. godine u Zagrebačkoj katedrali, uz sudjelovanje mnogih biskupa, svećenika i oko 20.000 vjernika. Sve je bilo pomno praćeno, fotografirano, dokumentirano i analizirano od strane jugoslavenskih službi sigurnosti.

Kardinal Stepinac pokopan je u prvostolnoj crkvi u Zagrebu, ispod glavnog oltara, pokraj lijesa biskupa Maksimilijana Vrhovca. U kripti se nalaze i tijela Petra i Ivana Antuna Zrinskog, Frana Krste Frakopana te Eugena Kvaternika. Pogrebni je obred završen pjevanjem pjesme Ecce quomodo moritur iustus (Evo kako umire pravednik). Danas je tijelo blaženog Alojzija Stepinca izloženo za štovanje u sarkofagu od kristala i srebra, u prostoru iza glavnog oltara Katedrale.

Naknadne propagandne manipulacije spisom sa suđenja

Komunističke vlasti desetljećima su provodile propagandu kojom se Alojzija Stepinca - kao najugledniju osobu katoličke vjerske zajednice - prikazivalo kao zločinca. U javnosti se njegovo ime smjelo spominjati samo u najnegativnijem kontekstu - kao suradnika ustaškog režima i kočničara razvoja novog društvenog poretka.

Služba državne sigurnosti manipulirala je sadržajem sudskog spisa s njegovog suđenja, organizirajući objavljivanje samo onih detalja koji su se mogli koristiti u protukatoličkoj i protuhrvatskoj propagandi. Zadnji put je sudski spis UDBA - kao pravi »vlasnik« tog suđenja i cjelokupne »istine« o Alojziju Stepincu - revidirala 1983. godine. Sadržaj službene zabilješke o obrambenom govoru Stepinčevog odvjetnika dr. Ive Politea na suđenju u cijelosti glasi: »Tekst obrambenog govora dr. Politea, branioca optuženog Stepinca, na rapravi 8.XI.1946. (kopija). Predmet obuhvaća 32 stranice. Po svom sadržaju predmet spada u grupu 'A' i nije za korištenje izvan službe DS. Primjedba: Predlaže se izuzimanje čitavog materijala iz predmeta radi oformljenja sudskog spisa.« Dio dokumenata iz sudskog spisa je tom prigodom uništen, a da se ne bi znalo koji su točno dokumenti uništeni, uništen je i popis (kratki pregled) sadržaja sudskog spisa.

Rehabilitacija nakon pada komunističkog režima

Pripadnici Počasno-zaštitne bojne OSRH ispred slike bl. Alojzija Stepinca, za vrijeme vojnog hočašća na Mariju Bistricu 2014. godine.

Deklaracija o osudi političkog procesa i presude (1992.)

Hrvatski sabor donio je 14. veljače 1992. godine Deklaraciju o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu u kojoj »posebno ističe i izražava zahvalnost uzoritom kardinalu dr. Alojziju Stepincu, koji je nepravedno suđen, čime je nanesena nepravda i uvreda hrvatskom narodu.«

Poništenje presude (2016.)

Presuda nadbiskupu Alojziju Stepincu iz 1946. poništena je 22. srpnja 2016. jer grubo krši sadašnja i tadašnja temeljna načela materijalnog i procesnog kaznenog prava civiliziranog dijela čovječanstva, zaključio je sud obrazloživši odluku o reviziji presude kojom je Stepinac kažnjen sa 16 godina zatvora i prisilnog rada te petogodišnjim gubitkom političkih i građanskih prava. Presuda koja je donesena u tom procesu 1946., predstavlja zloporabu političke moći i grubo kršenje svih načela prava.

Prijepori i osporavanja

Pitanje sustavnog trovanja nadbiskupa Stepinca

• Novinari američkog časopisa Time dvaput su tijekom 1951. godine intervjuirali Stepinca - u zatvoru i na dan kada je pušten iz zatvora. Napisali su da je Stepinac bio u »dobroj formi« (eng:fit) i da je »hodao lako i čvrsto, bez traga zatvorskog drhtanja«. Isti je časopis je 1960. napisao da je Stepinac 1953. obolio od bolesti krvi, policitemije (znanost do danas nije utvrdila točne uzroke nastanka te vrsta raka krvi, izuzev da se javlja povodom mutacije gena odgovornih za proizvodnju krvi), za koju se tada predviđalo 7 do 10 godina života, uz najbolje metode liječenja.

• The New York Times izvješćuje 1991. godine da je vodeći istraživač radioaktivnog zračenja i primjeni istog u liječenju, američki liječnik John H. Lawrence, 1953. doletio u Jugoslaviju te liječio zračenjem Alojzija Stepinca od bolesti krvi, pri čemu da je korišten radioaktivni fosfor.

• Josip Manolić, koji je na početku Stepinčevog utamničenja bio voditelj zatvorskog sustava SR Hrvatske, te kasnije u sastavu jugoslavenske službe državne sigurnosti nadzirao sve jugoslavenske političke zatvorenike, na predstavljanju svojih memoara Politika i domovina : moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku 2015. godine, u javnost iznosi pojedinosti o uhićenju, suđenju i tretmanu Alojzija Stepinca. Manolić tvrdi da je Josip Broz Tito - na sastanku u Beogradu kojem je među nekolicinom prisutnih sudjelovao i vođa hrvatskih komunista Vladimir Bakarić - bio još prije ulaska jugoslavenskih vojnih postrojbi u Zagreb 1945. godine, naredio da se nadbiskupa Stepinca ubije, ali je ubojstvo spriječio tadašnji načelnik OZNE u Hrvatskoj, Ivan Stevo Krajačić.

• Juraj Batelja, postulator postupka za proglašenja bl. Alojzija Stepinca svetim Manoliću odgovara tvrdnjom da Manolić sustavno nastoji prikriti istinu o trovanju Alojzija Stepinca u vrijeme dok je njegovo utamničenje nadzirao sam Manolić: sudske medicinske komisije su proučavanjem Stepinčevih posmrtnih ostataka utvrdile da je on bio izlagan radijaciji, a u njegovim kostima su pronađene toksične supstance kadmija, kroma, olova i arsena. Batelja iznosi i da je Manolić vlastoručno potpisao nalog da se nakon obdukcije iz sudske medicine izuzmu svi instrumenti (škare, noževi, stakalca, posude) koji su bili u kontaktu sa Stepinčevim mrtvim tijelom ili organima.

• Hrvoje Klasić u siječnju 2016. godine tvrdio je da je Institut Ruđer Bošković navodno utvrdio da nema dokaza Stepinac mučen ili trovan, kao i da dokazi trovanja nisu pronađeni ni prilikom ekshumacije i istrage 1993. godine, vođene za vrijeme Franje Kuharića.

• Drago Pilsel navodi da su Stepinca od te bolesti liječili vrhunski liječnici - poznati hrvatski kirurg i Stepinčev osobni prijatelj, prof. dr. Danko Riessner, te vrhunski njemački i američki stručnjaci, koji su svi posjećivali Stepinca. Nitko od tih liječnika nije primijetio simptome trovanja ili zračenja u Stepincu. Liječili su ga najsuvremenijim metodama, uključujući radioaktivnim izotopima. O svemu je dr. Riessner osobno obavijestio Papu, tijekom posjete Vatikanu. Dr. Riessner je napisao da je Stepinac umro od komplikacija bolesti, te je također bio prisutan pri obdukciji, i Riessner ne navodi da je bilo što sumnjivo učinjeno ili pronađeno. Ni tijekom obdukcije 1993. godine ništa nije otkriveno, kada je Kongregacija za kauze svetaca zatražila toksikološku analizu, piše Drago Pilsel 2016. godine.

• Neda Aberle s Medicinskog fakulteta u Osijeku (pedijatrica sa znanstvenom ekspertizom u djelovanju imunog sustava i trovanjima) iznosi u studenome 2017. godine da su nakon osamostaljenja Hrvatske analizom Stepinčevih kostiju utvrđene visoke koncentracije teških metala, koje su najvjerojatnije uzrokovale njegovu smrt. Koncentracija olova je iznosila 15,1 mg/kg, (normalna koncentracija je 0,64), koncentracija kroma je iznosila 45,3 mg/kg (normala je manje od 2), antimona 391 mg/kg (normala je 21), kalija 23,5 mg/kg (1,8), arsena 3,8 mg/kg (manje od 1). Prema dr. Aberle riječ je o nepobitnim dokazima da je Stepinac bio sustavno trovan. Dr. Neda Aberle iznosi i kako se nakon toliko godina ne može utvrditi je li Stepinac bio izložen radijaciji.

• Neda Aberle iznosi 2018. god. da je obdukcija provedena od zdravstvenih vlasti nakon Stepinčeve smrti naznačila kao razlog smrti plućnu emboliju, koja nije sukladna simptomima koje je Alojzije Stepinac imao. Makar brojni znanstveni izvori navode da je bolest policitemija, koju su Stepincu još 1953. dijagnozirali vrhunski svjetski stručnjaci, daleko glavni uzročnik plućne embolije (Polycythemia is a single most significant risk factor for pulmonary embolism), dr. Neda Aberle ukazuje da je smrtna agonija kod kardinala Stepinca trajala čak tri dana. Stoga, kategorična je dr. Neda Aberle, embolija plućnih vena navedena kao razlog smrti u nalazu obdukcije, ne može biti razlog smrti. Prema njoj, simptomi odgovaraju posljedicama trovanja teškim metalima - koji su doista pronađeni u Stepinčevim kostima u izrazito visokim koncentracijama - uslijed kojih je nastalo višestruko zatajivanje organskih sustava, kao neposredni uzrok smrti. Kod plućne embolije smrt - ako nastupi - nastupa naglo, u pravilu unutar jednog do dva sata. Za razliku od tih tvrdnji, izvještaj Stepinčevog osobnog liječnika i prijatelja, dr. Reissnera, navodi da je kraj nastupio naglo: »tromboza (to jest izravna posljedica dijagnozirane policitemije) je ovaj put zahvatila žile zdjelice i dovela do masovne plućne embolizacije...Čitava terminalna kriza trajala je svega nekoliko sati te je kardinal preminuo još istog dana, t.j. 10. 2. 1960. u 14 sati i 15 minuta.«

Protivljenje kanonizaciji

Tadašnji predsjednik Republike Srbije (i četnički vojvoda) Tomislav Nikolić izražava krajem svibnja 2015. godine zabrinutost zbog najave da bi Katolička Crkva mogla Alojzija Stepinca ubrzo mogao proglasiti svetim: u razgovoru s kardinalom Kurtom Kochom (koji je posjetio Srbiju u svojstvu predsjednika Papinskoga vijeća za jedinstvo kršćana i razgovarao s Nikolićem o pripremama za posjet predsjednika Srbije Vatikanu planiranog za rujan 2015.), Nikolić je izrazio zabrinutost da bi takva odluka narušila sve ono što je do sada urađeno na poboljšanju odnosa između Srbije i Hrvatske. Ubrzo potom (02. lipnja 2015. god.) srbijanski mediji prenose kako je Srpska pravoslavna Crkva odlučila započeti pregovore s Hrvatskom biskupskom konferencijom povodom "kontroverznog nadbiskupa Stepinca"; navodno izvori iz SPC izjavljuju medijima da je to pitanje nametnula (srbijanska) državna politika, ali barem jedan velikodostojnik SPC o Alojziju Stepincu govori: "Mi ga smatramo ustaškim zločincem jer je bio inicijator prekrštavanja pravoslavnih Srba i njih 244.000 do kraja 1943. preveo u katoličanstvo. Hrvati smatraju to dobročinstvom jer ih je spasio sigurne smrti od fašista".

Srpski dužnosnici su Blaženog Alojzija Stepinca nakon njegove beatifikacije nazvali "ustaškim vikarom", a Aleksandar Vučić je u svojstvu predsjednika Vlade Republike Srbije izjavio 2016. god. da je Stepinac "bio jedan od ključnih ideologa najgore nacističke vlasti".

Djela

Kardinalov kip u Baškoj Vodi

Propovijedi, govori i poruke Alojzija Stepinca objavljivani su u onovremenom katoličkom tisku. Posthumno su sabrani i u više knjiga objavljeni njegovi spisi.

• Zavjet Hrvatskog sabora : Jeruzalemska kapelica Groba Isusa u Ludbregu (1940.)
• Katehetske propovijedi (1956., 2015.)
• Stepinac govori : život i rad, te zbirka govora, propovijedi, pisama i okružnica velikog hrvatskog rodoljuba i mučenika dra Alojzija Stepinca (1967.)
• Mladi Stepinac : pisma zaručnici (1975.)
• Najljepše Mariji : misli blagopokojnog kardinala-nadbiskupa Alojzija Stepinca o štovanju Majke Božje (1990.)
• Pisma zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca predsjedniku Narodne vlade Hrvatske Vladimiru Bakariću godine 1945. (1992.)
• Propovijedi, govori, poruke : (1941. - 1946.) (1996.)
• Pisma iz sužanjstva : (1951. - 1960.) (1998.)
• Propovijedi, govori, poruke : (1934. - 1940.) (2000.)
• Propovijedi o lurdskim ukazanjima (2007.)
• Sveti Josip : propovijedi prema Litanijama sv. Josipa 2009.)
• Propovijedi o Presvetom Srcu Isusovu (2009.)
• Veliča duša moja Gospodina : propovijedi na Magnificat (Lk 1, 46-55) (2012.)
• Propovijedi, govori, poruke : (1941. - 1946.) (2012.)
• Propovijedi o deset zapovijedi Božjih (2013.)
• Pisma nadbiskupa Alojzija Stepinca križarici Amadeji Pavlović (2014.)
• Čovjek čiste savjesti : razmišljanja i molitve s blaženim Alojzijem Stepincem (2016.)
• Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac i Družba sestara Naše Gospe (2016.)
• Posljednje propovijedi iz sužanjstva : od Božića 1959. do Svijećnice 1960. (2019.)
• Dnevnički zapisi Alojzija Stepinca : 1934. - 1945. : iz arhiva UDBA-e (2020.)

Štovanje i spomen

Slika sa likom blaženoga Alojzija Stepinca u Zagrebačkoj katedrali.

Sluga Božji Alojzije Stepinac

Dana 14. studenoga 1969. godine nadbiskup Franjo Kuharić od Kongregacije za kauze svetaca zatražio je mišljenje o prikladnosti trenutka za početak postupka za proglašenje svetim kardinala Stepinca. Nakon toga kardinal Franjo Šeper i nadbiskup Franjo Kuharić 17. veljače 1979. godine papi Ivanu Pavlu II. upućuju molbu za proglašenje blaženim kardinala Alojzija Stepinca. Postupak je započeo 4. prosinca 1980. u Rimu, ali zbog povijesno-političkih okolnosti odvijao se u tajnosti. Postulatori tijekom trajanja kauze bili su Antonio Cairoli i Juraj Batelja.

Tijekom postupka prikupljena su svjedočanstva svjedoka te dokumenti, bibliografija i drugi tiskani materijali iz više od stotinu arhiva. Kardinal Franjo Kuharić imenovao je povijesnu i teološku komisiju koje su proučile sve spise sluge Božjega te svu dokumentaciju o njemu i dale svoj sud o pravovjerju i ćudoređu u spisima kardinala Stepinca. Na zahtjev stručnjaka povjesničara izvršena je i ekshumacija i analiza zemnih ostataka kardinala, zbog sumnje da je u zatvoru u Lepoglavi bio otrovan. Sud stručnjaka proslijeđen je Kongregaciji za kauze svetaca.

Pošto su utvrđeni elementi mučeništva imenovan je dodatni sud o mučeništvu kardinala. Nakon provedenog postupka zaključeno je kako je, osim što predstavlja sjajan primjer kršćanskih i biskupskih vrlina, i istinski mučenik katoličke vjere. Dana 3. srpnja 1998. u Konzistorijalnoj dvorani Apostolske palače u Vatikanu pročitan je Dekret o mučeništvu Sluge Božjega Alojzija Stepinca i najavljeno njegovo proglašenje blaženikom i mučenikom u Mariji Bistrici.

Blaženi Alojzije Stepinac

Papa Ivan Pavao II. proglasio je Stepinca blaženim u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998.. godine, pred mnoštvom od oko 500.000 vjernika. Njegov spomendan, Stepinčevo, slavi se 10. veljače.

Na proslavi Stepinčeva u Rimu 2014. godine u rimskoj hrvatskoj crkvi sv. Jeronima prefekt vatikanske kurijalne Kongregacije za kauze svetih, kardinal Angelo Amato, obznanio je da je nadležna liječnička komisija utvrdila slučaj čudesnog ozdravljenja po zagovoru bl. Stepinca, te da je o tome obavijestio papu Franju. Time je kongregacija završila postupak i predstoji papino donošenje formalne odluke da se Stepinca uvrsti u kalendar svetaca i odredi datum kanonizacije.

Glasnik Blaženi Alojzije Stepinac

Glasnik je kao četvrtgodišnjak počeo izlaziti 1994. godine pod nazivom Glasnik Sluge Božjega Alojzija Stepinca. Iste godine naziv se mijenja u Sluga Božji Alojzije Stepinac Nakon beatifikacije 1998. godine časopis mijenja naziv u Blaženi Alojzije Stepinac i izlazi tromjesečno. Urednik časopisa od početka izlaženja je Juraj Batelja. Glasnik donosi vijesti vezane za postupak kanonicacije, priloge vezane uz život i djelovanje nadbiskupa Alojzija Stepinca, kao i svjedočanstva o uslišanjima molitava upućenih blaženiku.

Titular i patron

Nakon proglašenja Alojzija Stepinca blaženim nekoliko novoosnovanih hrvatskih župa ima ga za titulara. To su župe blaženog Alojzija Stepinca u zagrebačkoj Trnjanskoj Savici, Dugoj Resi, Koprivnici, Milanovcu, Rakitju, Novskoj, Slavonskom Brodu i Velikoj Gorici.

U župnoj crkvi Presvetog Srca Isusovog u Porto-Novu, Benin, gdje je dugo župnikom bio vlč. Franjo Jačmenica, ugrađene su relikvije bl. Alojzija Stepinca u oltar prilikom posvete crkve. Reprezentativna crkva je uređena i gotovo u cijelosti izgrađena za župnikovanja vlč. Franje.

Hrvatsko kanonističko društvo odabralo je blaženog Alojzija Stepinca za svog zaštitnika.

Spomen-dom i muzej blaženog Alojzija Stepinca

U krašićkom župnom dvoru u kojem je Alojzije Stepinac boravio i radio posljednjih godina života i u kojem je preminuo uređena je spomen-soba sa zbirkom posvećena uspomeni na njega. U početku su javnosti bile dostupne dvije prostorije u kojima je blaženi Alojzije kardinal Stepinac, nadbiskup zagrebački, provodio zatočeničke godine kućnog pritvora, a nakon obnove cijeli kompleks je pretvoren u Spomen-dom. Zbirka sadrži namještaj i predmete kojima se kardinal koristio, fotografije, portret sa suđenja, njegove osobne predmete, oltar za svetu misu, misno ruho i posuđe, kardinalovu posmrtnu masku i druge predmete.

Zagrebačka nadbiskupija 1995. godine otvorila je za javnost spomen-zbirku Sluge Božjega Alojzija Stepinca koja je bila je smještena u prizemlju nadbiskupskog dvora, u dvorištu iza katedrale. Dvanaest godina kasnije građa zbirke premještena je u novouređeni muzejski prostor u dijelu nadbiskupske palače poznatijem kao kula Nebojan. U muzeju se čuvaju dokumenti i predmeti kojima se za života služio kardinal Stepinac te fotografije vezane za njegov život i djelovanje.

Spomenici, toponimi, ustanove i organizacije nazvane po Stepincu

Spomenici

Alojziju Stepincu u čast podignuto je niz spomenika i spomen-ploča. U Hrvatskoj se spomenici, kipovi, poprsja i reljefi posvećeni Stepincu nalaze u Baškoj Vodi, Benkovcu, Čakovcu, Fažani, Krašiću, Mariji Bistrici, Rozgi nedaleko Zagreba, Novalji, Osijeku, Velikom Trgovišću i Zagrebu (Utrina i Vrapče). Izvan Hrvatske Stepinčev spomenik nalazi se ispred katedrale sv. Patrika u Melbourneu, Australija.

Toponimi

U Hrvatskoj su po Stepincu imenovane ulice u Bibinjama, Belom Manastiru, Bjelovaru, Dubrovniku, Dugopolju, Kninu, Krapini, Krku, Kutini, Maloj Subotici, Novoj Gradiški, Ogulinu, Osijeku, Pagu, Pakoštanama, Podstrani, Požegi, Privlaci, Samoboru, Selnici, Slavonskom Brodu, Splitu, Stobreču, Rovišću, Trogiru, Varaždinu, Velikoj Gorici, Velikoj Pisanici, Vinkovcima, Virovitici,Vukovaru i Zaprešiću. Stepinčevo ime nose trgovi u Gospiću, Jastrebarskom, Karlovcu i Novalji. U Sinju postoji Šetalište Alojzija Stepinca, a u Marini se nalazi Obala kardinala Alojzija Stepinca.

Izvan Hrvatske u američkom gradu Chicagu od 1999. godine postoji ulica Cardinal Stepinac Way. U Bosni i Hercegovini Stepinčevo ime nose ulice u Glamoču, Ljubuškom, Mostaru i Širokom Brijegu.

Ustanove i organizacije

Stepinčevo ime nosi veše ustanova i kulturnih i prosvjetnih društava:

• Srednja škola nadbiskupa Alojzija Stepinca (Archibishop Stepinac High School) djeluje od 1948. godine u White Plainsu, New York (SAD)
• Hrvatska škola Kardinal Stepinac, Chicago (SAD)
• Hrvatska katolička škola kardinal Stepinac, Toronto, (Kanada)
• Osnovna škola Alojzija Stepinca, Zagreb
• Osnovna škola "Kardinal Alojzije Stepinac", Krašić
• Naselje kardinala Stepinca (Cardinal Stepinac Village), dom i i njegovalište umirovljenika u St. Johns Parku, Sydney (Australija)
• Dječji centar kardinal Stepinac, Port-au-Prince (Haiti)
• Hrvatsko australsko društvo kardinal Alojzije Stepinac, Geelong (Australija)
• Tamburaški orkestar Kardinal Stepinac, Vancouver (Kanada)
• Hrvatski kulturni klub "Kardinal Stepinac", New York (SAD)

U umjetnosti

Poprsje Kardinala Stepinca ispred katedrale u Melbourneu, Australija

• Kardinalovo srce, roman Nevenke Nekić
• Gospodine, u Tebi je moja nada, kazališni komad o suđenju Stepincu kojeg je napisao i režirao Ante Vican
• Neukrotivi kardinal (2014.), dokumentarni film
• Alojzije Viktor Stepinac (2019.), dokumentarno-igrani film
• Stepinac: kardinal i njegova savjest (2020.), dokumentarni film
• Utjelovljena laž (Mendacium incarnatum, 2021.), kratkometražni dokumentarni film

Zanimljivosti

• Stepincu je, kao prvom katoličkom blaženiku koji se popeo na Triglav (1936. godine, dok je bio zagrebački nadbiskup-koadjutor), u crkvici na Kredarici, 300 metara ispod vrha, 5. kolovoza 2006. godine postavljena spomen-ploča.
• Stepinčevog su brata 1943. ubili nacisti "zbog veza s partizanima".
• Dvaput je (1970. i 1994.) bila pokrenuta inicijativa da za svoje zasluge u spašavanju Židova Stepinac dobije izraelsko priznanje Pravednik među narodima, ali je oba puta odbijeno. (Vidi članak Stepinac i Židovi)

Literatura

• Juraj Batelja: Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, II. dopunjeno izdanje 2010., ISBN 9789537441111 (cjelina)

• Svezak 1: Životopis (580str.), ISBN 9789537441128
• Svezak 2: Dokumenti I :br. 1.-399. : (1933.-1943.) (651 str.), ISBN 9789537441135
• Svezak 3: Dokumenti II : br. 400.-691. : (1944.-1998.) (643 str.), ISBN 9789537441142

• Aleksa Benigar: Alojzije Stepinac – hrvatski kardinal, II. izdanje, Zagreb: Glas Koncila, 1993. (883 str.)
• Ivan Gabelica: Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, vlastita naklada, Zagreb, 2007. (435 str.), ISBN 9789539594105
• Goldstein, Ivo. 2018. Jasenovac. Fraktura. Zagreb. ISBN 978-953-266-987-9
• Goldstein, Slavko; Goldstein, Ivo. 2018. Tito. Akademska knjiga. Novi Sad. ISBN 978-86-6263-218-0CS1 održavanje: ref=harv (link)
• Tomasevich, Jozo. 1975. War and Revolution in Yugoslavia, 1941–1945: The Chetniks (engleski). Stanford University Press. Stanford, California. ISBN 978-0-8047-0857-9CS1 održavanje: parametar ref identičan predodređenom (link)
• Tomasevich, Jozo. 2001. War and Revolution in Yugoslavia, 1941–1945: Occupation and Collaboration (engleski). Stanford University Press. Stanford, California. ISBN 978-0-8047-3615-2CS1 održavanje: parametar ref identičan predodređenom (link)

Prethodno objavljivano kao podlistak u časopisu Politički zatvorenik, glasilu Hrvatskog društva političkih zatvorenika. Prvi nastavak objavljen je u broju 143., u veljači 2004., a završni, četrdeseti, u broju 186., u rujnu 2007.. godine. Neki od nastavaka dostupni su u Hrvatskom arhivu weba:

• Mladi Stepinac kao jugoslavenski dragovoljac (3) Politički zatvorenik 145/2004.
• Stepinac u kraljevskoj Jugoslaviji (4), Politički zatvorenik 146/2004.
• Broj Hrvatska u doba šestosiječanjske diktature (5), Politički zatvorenik 147/2004.
• Broj Snažno nezadovoljstvo jugoslavenskim režimom (6), Politički zatvorenik 148-149/2004.
• Borba oko konkordata s Katoličkom Crkvom (7), 150/2004. Politički zatvorenik
• Stepinac i jugoslavenska država (8), Politički zatvorenik 151/2004.
• Stepinac i Hrvatska seljačka stranka (9), Politički zatvorenik 152/2004.
• Nezadovoljstvo Banovinom Hrvatskom (10), Politički zatvorenik 153/2004.
• Pokušaji manipulacije Stepinčevim imenom (17), Politički zatvorenik 160-161/2005.
• "ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda..." (18), Politički zatvorenik 162/2005.
• Hrvatska državna vlast i blaženi Alojzije Stepinac (19), Politički zatvorenik 163/2005.
• Nezavisna Država Hrvatska nije tražila smjenjivanje zagrebačkog nadbiskupa! (20.), Politički zatvorenik 164/2005.
• Odnos između Stepinca i hrvatskih državnih vlasti bio je korektan i prijateljski! (21), Politički zatvorenik 165/2005.
• Izmišljotine o planiranju atentata na Stepinca (22), Politički zatvorenik 166/2006.
• Kriza u odnosima državnih i crkvenih vlasti (23), Politički zatvorenik 167/2006.
• Stepinac protivnik svih zločina i branitelj svih ugroženih osoba (27), Politički zatvorenik 171/2006.
• Pojedinačna i skupna umorstva na ulici, u vlaku, na granici i sl. (28), Politički zatvorenik 172-173/2006.
• Srpski zločini od početka travanjskoga rata 1941. do uspostave vlasti Nezavisne Države Hrvatske (29), Politički zatvorenik 174/2006.
• Neizazvani su srpski zločini izazvali hrvatsku odmazdu (30), Politički zatvorenik 175/2006.
• Stepinčeva osuda srpskih zločina i hrvatske odmazde (31), Politički zatvorenik 176/2006.
• Vjerski prijelazi – uloga Crkve i države (32), Politički zatvorenik 177/2006.
• Stepinac prema nacional-socijalizmu i komunizmu (38), Politički zatvorenik 183/2007.
• Nadbiskup Stepinac prema partizanstvu (39), Politički zatvorenik 184-185/2007.
• Nadbiskup Stepinac i Nezavisna Država Hrvatska: zaključne napomene (40), Politički zatvorenik 186/2007.

• Vladimir Horvat: Kardinal Alojzije Stepinac, mučenik za ljudska prava, Meridijani, Zagreb-Samobor-Krašić, 2008. (323 str.), ISBN 978-953-239-096-4
• Nikola Rušinović: Moja sjećanja na Hrvatsku, Zagreb: Meditor, 1996. (318 str.), ISBN 9536300087
• Josip Vraneković: Dnevnik. Život u Krašiću zasužnjenog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca (5. XII. 1951. – 10. II. 1960.), Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2006., ISBN 953-7441-01-6, II. izdanje: 2011. (900 str.), ISBN 9789537441166
• Vinko Nikolić (priredio), Stepinac mu je ime. Zbornik uspomena, svjedočanstava i dokumenata (I-II), Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1991. (Prvo izdanje: Knjižnica Hrvatske revije, Barcelona, 1978.)

• Svezak 1: 459 str., ISBN 8639702004
• Svezak 2: 582 str., ISBN 8639702012

Poveznice

• Katolička crkva u NDH
• Katoličanstvo u Hrvata
• Stepinac i Židovi
• József Mindszenty
• Óscar Romero

Vanjske poveznice

Ostali projekti

	Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi Alojzije Stepinac
	Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Alojzije Stepinac
	Wikizvor ima izvorni tekst Oporuka kardinala Stepinca
	Wikicitati imaju zbirke citata o temi Alojzije Stepinac

Mrežna mjesta

• Blaženi Alojzije Stepinac, službeno mrežno mjesto
• Glasnik blaženog Alojzija Stepinca, časopis Postulature za proglašenje svetim blaženoga Alojzija Stepinca
• moljac.hr :: Alojzije Stepinac, uz dozvolu autora teksta
• Bibliografija o bl. Alojziju Stepincu
• Nadbiskup Alojzije Stepinac u izvješćima Njemačkog poslanstva u Zagrebu, Josip Kolanović
• Uznički dani bl. kardinala Alojzija Stepinca Glas Koncila br. 6.-10. 2008. g. str.25
• Svi hrvatski kardinali, IKA, 24. listopada 2003., IKA P - 63684/10
• Croative.net  Arhivirana inačica izvorne stranice od 27. listopada 2017. (Wayback Machine) (VIDEO) Uz blagdan Stepinčeva: Kardinalov govor na sudu
• Alojzije Sterpinac: Pisma zaručnici
• Predstavljenje knjige Esther Gitman (američka povjesničarka židovskog podrijetla, koja je preživjela holokaust) “Alojzije Stepinac – Pillar of Human Rights”, Hrvatsko katoličko sveučilište, 2019.

Titule u Katoličkoj Crkvi
prethodnik Antun Bauer	zagrebački nadbiskup 1937.–1960.	nasljednik Franjo Šeper